I nebrojeno puta ćemo čuti ovu pjesmu, i isto toliko puta se zapitati: zašto se Glembajevi ne događaju češće?
Gospoda Glembajevi se vratili da "odrecituju" Šantića
Svaki povratak benda Gospoda Glembajevi je malo mučenje. Ugodno mučenje koje za sobom povlači najvažnije pitanje: jesu li se ovog puta vratili da ostanu?
Dok preslušavamo prvi, peti ili deseti put novu pjesmu „Violini“, pitanja se povlače u sjenku. Glembajevi su se okupili ponovo oko poezije, i čini se da ih jedino na taj način možemo vidjeti van neke jazbine u koju su se zavukli. Metaforički, naravno. Ovog puta Aleksa Šantić dobija melodiju, sjetnu, meku i zrelu. Ritam koračanja kroz sjećanje preko kog dominira harmonika i glas čovjeka koji je preživio da se sjeća. Violina je glas prošlosti lično, tih, ali jasan kao da je još uvijek tu.
Spot je na istoj nostalgičnoj stazi, sastavljen od slika koje povezuju bend, Šantića i motive iz pjesme, na predivan način utapajući prošlo u sada, kao da su u stalnom dodiru. I jesu.
