In medias res (po)kreće ritam koji pumpa postojano kao kakav dance kraut-rock novog milenijuma, a već uvodni stihovi “Everybody’s singing the same song
It goes "tonight, tonight, tonight, tonight, tonight, tonight"
I never realized these artists thought so much about dying”, obećavaju zajedljivu zabavu na podijumu izgubljenih snova.

Marfi je bezobrazno duhovit u svojim iskričavim, dubokoumnim komentarima, na tankoj liniji cinizma i robusne zajebancije rođenog melanholika (možda i mizantropa) koji tajnu svijeta zna, ali nije škrt da je zadrži samo za sebe.

Pjesma urušavajućeg, samozavaravajućeg svijeta koji nestaje - u nadmoćnoj DFA produkciji.

“ …the future’s a nightmare
And there’s nothing I can do
Nothing anyone can do about this"

Ili pjesma o zajedljivom tipu koji stari na plesnom podijumu, svjestan da je sve izgubljeno, ionako isto i dobro nam poznato - sve osim strašne sutrašnjice?