Ima neke jezivosti u načinu na koji se zvučna magla najprije spušta lelujavo, da bi u dodiru s opipljivim, u kontaktu s 'glavama' počelo koprcanje, alegorijska bitka u kojoj će saznajnost opet biti savladana od strane učaurenosti i samodovoljnosti. Metaforika zvučnog sloja je ovdje dala gotovo filmski snažnu sliku odrvenjenih misli neotvorenih za utiske spolja. Lirski minimalizam, u čijem središtu su samo (i to kakve!) poente, bez razrađivanja motivacionih impulsa, svakoj izrečenosti daje snagu aksioma, onih istinitosti, konstanti koje se nikada neće restruktuirati. Mijenjanje tačke gledišta, to kretanje od izjednačavanja s kolektivom, pa izdvajanja, neće ostaviti prostor optimizmu, jer snaga mase, tradicionalne inertnosti i obavezivosti ne ostavljaju prostor za prevlast individualizma. Ovo su samo neke od osobenosti ove pjesme koje su je učinile tako snažnom, sve preko toga bi se razvilo u previše priče u trenutku kad imamo "Nebo" koje govori samo za sebe.
Ne možemo (i ne želimo, prije svega) zanemariti ni video uradak koji potpisuje Marina Uzelac. Animirani film u čijem su središtu mali glineni graditelji u svom malom (pješčanom) svijetu fokusiranom na preživljavanje i zatvaranje u grobnice. Grobnice kao mjesto u kome će zatvoriti život, a kasnije i zapečatiti ga sopstvenom smrću. U takvom poretku najviše pulsa ima vjetar, protok vremena, a optimistično cijepanje svoda u završnici, nakon kog ostaje crnilo, to nije pravo 'ništa', nego samo projekcija onoga što pojedinac naklonjen primitivizmu želi da vidi.
Nama je dovoljno da imamo jedan od singlova godine već sada.