Neki razgovori se uvijek mogu voditi u pravo vrijeme, ali način zna da sputava. Vrijeme za Nežnog Dalibora je već više od deset godina, bez obzira što su diskografske i koncertne pauze nekad preduge, kao što su preduga sva čekanja nečeg što vrijedi. Ono o načinu se odnosi na to da njihova muzika odgovara na više pitanja nego što sam u stanju da postavim, nekad konkretno, nekad pomalo zavijeno u lako raščlanjive metafore, a sve vrijeme provocira na preispitivanja i vuče na nove odluke, usput nudeći atmosferu za duboku povezanost s najintimnijim strahovima, onih od kojih smo, kao ranjiva bića zarobljena uglavnom tamo gdje ne želimo da budemo, u stanju da bježimo veći dio svog života. Kad već nije bilo njihovo festivalsko gostovanje, pa ni album „U slojevima“ s kojim smo i na stranicama Stereo Arta 'intimizirali' u nekoliko navrata, čak ga i proglasili najboljim albumom 2017. godine, a novi singl „Ne mislim“ i dva nastupa u Crnoj Gori (Gemiš' Bar u Podgorici 4. aprila i Blues Brothers Bar u Nikšiću, 5. aprila) jesu bili vrijeme da pronađemo način da Ivicu Markovića, konstantu Nežnog Dalibora, pitamo ponešto o bendu, stvaranju, novom albumu i porazu i predaji.