Prvi put nastupate u Crnoj Gori. Kakva su vaša očekivanja, ne samo povodom dolaska kod nas, nego i inače kad nastupate negdje van Hrvatske prvi put?

Veselimo se svakom nastupu, a posebno onima koji su u nekom novom gradu, državi, mjestu, okruženju gdje do sad nismo imale priliku biti i nastupati. Tako da zaista (bez pretjerivanja) se jako veselimo Budvi jer nikad nismo bile tamo, a svi koji su je posjetili kažu da je divna.

Nervira li vas podjela na muške i ženske bendove, što se ženski bend pojavljuje kao žanrovska odrednica i to često uz vaše ime, te što vas trpaju u feminističke pokrete, bez obzira što ništa u vašim pjesmama ne odaje da ste takvim pokretima naklonjene?

Živcira nas, ali nastojimo ne trošiti živce, vrijeme i riječi na to, jer vjerujemo da svatko tko barem malo više razmisli o našim pjesmama i načinu rada će vidjeti da smo jednake kao i svi drugi “muški bendovi”, da već samim svojim radom i postojanjem se borimo za ravnopravnost, da nije nužno nazvati se feministicom da bi to i bio i da zaista svojom glazbom liječimo svoje vlastite intimne probleme i previranja, a ne probleme svijeta u kojem živimo.

-          Iz jednog ste malog grada, pa otišle u veliki. Zanima me koliko vas u procesu stvaranja inspiriše ta činjenica, budući da se osjeća u vašim pjesmama i prilagođavanje, i nesnalaženje i preispitivanje, pa onda već na posljednjem albumu neko smirenje i uklopljenost u prostor? A naravno i kako vas dočekuju sad u Vinkovcima, kako je svirati pred svojima?

Za mene je odlazak u Zagreb bio ostvarenje snova, jer ne volim mala i zatvorena mjesta; guše me, stišću i ne dopuštaju da se razvijam. Ne mislim ništa loše o samim malim sredinama, Vinkovci su lijep grad, ali meni osobno ne odgovara. Čak mi i Zagreb zna biti malen. Ali jedno je sigurno – i u malim i u velikim gradovima ima krađe, politike, nepotizma, tračeva, samo što u većem gradu teže to primijetiš. Sam taj odlazak na fakultet u veliki grad me nije pretjerano inspirirao, koliko me inspiriralo odvajanje od roditelja, izlazak iz tzv. komfor zone koja rezultira nezaobilaznim spoznajama samoga sebe, suočavanja sa strahovima, osnaživanje i širenje vidika.

Prošle ste dosta personalnih promjena u bendu, dok se niste ustalile kao trio. Moram priznati da sam iznenađena punoćom zvuka koju ste u stanju da proizvedete na sceni s tako malo instrumenata, no me uvijek zanimalo kako to izgleda s tvoje tačke slušanja, da li ti ponekad fali pratećih vokala, nekih dodatnih instrumenata, da li imaš želju da radiš svirke s pridruženim članovima?

Često prigovaram Ruby i Anji što ne žele pjevati prateće vokale makar na nekim dijelovima nekih pjesama, ali čvrsto su odlučile da to ne žele i ja to promijeniti ne mogu. Ne želimo nove i dodatne članove, jer nisu nam potrebni, ali zato smo na novom albumu iskoristile priliku i pozvale hrpu predivnih i talentiranih prijatelja koji su mi barem na kratko pružili priliku da ne pjevam sama, nego da imam neki back vokal.

Niste bile zadovoljne onim kako se vaš aktuelni album slušao od strane kritike, čime  ste dobile uvid u to kako kritička ekipa funkcioniše – površna slušanja i istrošene fraze. Ipak, čini se da vas publika sluša na pravi način. Da li vam je to dovoljno?

U početku nas je to jako mučilo, jer nam ništa nije bilo jasno. Objavile smo nešto što je surovo, sirovo, iskreno i neiskvareno, te uz to i kritičko djelo, da bi zauzvrat dobile (većinom, ali iznimke postoje) površne i nezainteresirane kritike i osvrte (ako se neke od tih recenzija uopće mogu nazvati recenzijom i kritikom). No, nakon nekog vremena smo primjetile da je publika shvatila o čemu se radi i potpora fanova je bila nevjerojatna. Koncerti su bili posjećeni u velikom broju, publika je znala riječi novih pjesama, merch benda se prodavao kao lud… tako da smo shvatile da je na kraju ipak publika najbitnija i ona je jedini pravi pokazatelj vrijednosti glazbe koju stvaraš.

„Robot koji hekla“ je bio vrlo raznolik i čini se da su u njega stale silne godine frustriranosti, nezadovoljstva, prvih ljubavi, neozbiljnih i onih koje su djelovale ozbiljno, a zatim se kod „Mehanizma“ počinjete baviti nečemu nalik na koncepte, osjeća se da se albumi slažu, po zvuku, po tematici, da biste na posljednjem uspjele da stvorite cijeli „mjuzikl“. Način na koji se kreće od potpune beznadežnosti, propadanja, sumnje i bezbroj egzistencijalnih pitanja, preko pomirenja i ljutnje, do nekog otvorenog optimizma, kao da opisuje faze samo jednog odnosa, iako ima širinu mnogih drugih, što je vjerovatnije, čini da ovaj album bude gotovo školski primjer zaokruženosti. Koliko je teže raditi ovakve albume, i šta je vas usporavalo u stvaralačkom procesu?

Recept za inspiraciju ne postoji i to je ono najgore od svega. Kreativni rad se ne može forsirati, jer iz toga ne nastaju prave stvari. Za mene je to dugo vremena bio problem, jer sam osoba koja želi sve sada i odmah i koja voli držati sve konce u rukama. A kada se o stvaralačkom procesu radi, ništa od toga ne pomaže. Ovaj album priča priču o prethodnih par mjeseci moga života koji su bili najintenzivniji do sad. Kao da se sve srušilo, stvari su bile ili crne ili bijele, preispitivala sam sve što sam ikad radila, sve što sam planirala raditi, sumnjala sam u Punčke, sumnjala sam u sebe, u svoje znanje, vrijednosti… Sve se srušilo i potonula sam jako. Pola godine nisam mogla ništa napisati, jer svaki put kad bih uzela gitaru u ruke bi mi glas u glavi govorio da odustanem, da to nema smisla, da prihvatim činjenicu da više nikad neću napisati nešto dobro, kvalitetno i iskreno. Preda mnom su bile dvije opcije: odustati ili se boriti. Odabrala sam borbu, borbu protiv depresije, OKP-a, krize identiteta i otkrila divne stvari o sebi, o životu i nekako sam si na kraju uspjela posložiti stvari da sam zasad poprilično zadovoljna. Tako da (sad ću ti tek odgovoriti na pitanje) me sve to zapravo istovremeno kočilo i usporavalo u stvaralaštvu, ali je ujedno i razlog zašto je album nastao.

Osjeća se da ne želite da se zaustavite na jednom mjestu kad je u pitanju žanrovsko opredjeljivanje. Sve više eksperimentisanja, izleta na sve strane, nedefinisanosti, a što vas je teže definisati, to bolje zvučite. Od čega zavisi ta šaroliskost? Koliko ima veze s tim što ste sve tri jako različite, i koliko toga nastane u studiju, na licu mjesta, a koliko toga ponesete od kuće, ili gdje je već mjesto na kom isprobavate?

S obzirom da sve što radimo radimo samo ako nam se sviđa i ako možemo zajedno stati iza svake pjesme, iste su odraz naših osobnosti, osobnih previranja, intimnih problema, životnih prekretnica, promjene stavova, konflikata, itd. Ukratko, Punčke su tri potpuno različite osobe koje veže ljubav prema glazbi, a glazba koju stvaramo je odraz naše osobnosti. Zato se i mijenja, zato pada i raste, zato je nekad divlja, nekad spora, nekad ljubavna, nekad depresivna… Ja zaista kad poslušam kronološki sve naše pjesme, imam dojam kao da mi netko prepričava sve bitne stavke mog dosadašnjeg života.

Postoji li neko mjesto gdje najradije svirate, neka svirka koje se najradije sjećate?

Ljubljana. Svaki koncert tamo je bio divan, pogotovo onaj kad smo otvarale za Queens of the Stone Age na Križankama. Najljepših pola sata u mojem životu.

Kako postižeš da u isto vrijeme zvučiš i ranjivo i neustrašivo?

Nije namjerno i spontano je, tako da zaista ne znam recept za to. Svaki stih koji napišem i svaki put kad isti izvodim na pozornici, iznova sve proživljavam i jednostavno iskreno pokazujem što osjećam. Uvijek sam smatrala da biti iskren je najjači adut, pa se možda to i vidi na pozornici i zato i djeluje neustrašivo. Ali nisam takva, obična sam djevojka.

Kakvi su planovi benda nakon crnogorskog nastupa?

Počeli smo raditi na novim pjesmama, ugovaramo nove datume, slažemo europsku turneju… dosta toga se događa, dosta toga lijepog se planira i iskreno se nadamo da nas čeka još puno putovanja, koncerata i treći album!