Dunja Ercegović (Lovely Quinces): LQ odlazi u mirovinu na neodređeno

05 maj 2019
Author :  
Foto: Aleksandar Ratković

Da sam birala momenat za razgovor s Dunjom Ercegović, talentovanom, mladom kantautorkom iz Splita, nikako to ne bi bilo danas, pod pritiskom objave o gašenju 'projekta' Lovely Quinces. Naravno, nije to bio projekat, tako ga je Dunja sama nazvala, to je bila cijela jedna priča o muzičkom odrastanju, od spontane i naivne nježnosti, do bučnije i manje naivne iste te nježnosti. „End of the bridge“ je posljednji singl, simboličnog naslova, svakako, ali s dozom pobjedničkog urlika koji nam je u nekom trenutku mogao obećati mnogo od albuma koji se, nažalost, neće dogoditi.

Najavljivala si neki zaokret u poetici, učinilo mi se na trenutak da ćeš se okrenuti popularnim varijantama, nekoj mediteranskoj senzualnosti, ali ne i da ćeš objaviti možda tri najsnažnija singla u karijeri, krenuti u neku priču obojenu pankom, i usput zagonetno odjaviti Lovely Quinces. Da li samo singlice, pa se ide na album, ili se Lovely Dunja odjavljuje u korist Bad Daughter ili ima nešto što s ove pozicije ne mogu da pogodim?

Iskreno, nisam ni ja očekivala da ću objaviti ova tri singla koja praktički skupljaju prašinu od 2017, ali nešto je prelomilo u meni da ih trebam prestati skrivati i da s ovim nekako odjavim LQ. Neće biti nikakvog albuma i LQ odlazi kreativno u mirovinu na neodređeno. Ne bih voljela skroz zatvoriti vrata, jer poznavajući sebe, južina mi može sutra promijeniti mišljenje, ali za sada se ovako osjećam. Okrećem se drugom projektu, drugim pjesmama koje su žanrovski udaljene od ovoga sto sam do sada radila, makar vjerujem da će se moći osjetiti taj moj neki „Dunja“ pečat.

Moraću se vratiti unazad da bih shvatila gdje je nestala kantri djevojka s gitarom (znam, znam, ne voliš kad te tako zovu) koja u nekim trenucima uopšte nije pokušavala da zapakuje svoju nježniju stranu u agresivnu predstavu nagomilane izvedbene ljutnje. Čini se da svaka nova pauza donese neku drugačiju muzičku priču, ali ne bih rekla da je u pitanju sazrijevanje, koliko eksperimentisanje. Šta preusmjerava tvoj izraz i koliko ljudi s kojima sarađuješ imaju veze s tim?

Imam osjećaj da sam ja zapravo uvijek imala samo jednu muzičku pricu, samo je nisam otkrila svima odjednom. Potreba za npr. distorziranim gitarama u pjesmama nije posljedica niti sazrijevanja, niti neke potrebe za eksperimentiranjem, to je nešto što sam oduvijek voljela i htjela raditi. Odrasla sam slušajući od jazza do black metala i nikad nisam bila štovatelj samo jednog žanra, sve čime sam častila svoje uši od malih nogu je utjecalo na moj izraz. A što se tiče ljudi s kojima surađujem, do sada sam surađivala samo sa svojim producentom Markom Mrakovčićem i to je zato što smo pričali istim jezikom u kreativnom smislu. On je velikim dijelom zaslužan što ove pjesme zvuče ovako kako zvuče.

Šta je najproblematičnije u tim podjelama na žensku i mušku kantautorsku scenu, osim činjenice da do podjele uopšte dolazi? Koliko je potrebno ujedinjavati se po rodnim odlikama da bi se izborile da se rodna ravnopravnost postigne, i koliko je to unaprijed izgubljena bitka, bar za sljedećih tridesetak godina tvoje karijere, recimo, ili bilo koje karijere neke od sjajnih autorki s naših prostora?

Alergična sam na te podjele, ali gledajući iz neke sociološke perspektive, ljudi si uvijek moraju nekako pojednostavniti stvari i raditi podjele, tako da nekad pokušavam to razumjeti. Bilo kakva veća promjena i prosvjetljenje se neće dogoditi ako prvenstveno mediji ne promjene svoj narativ, dok autori članaka ne budu naglašavali izgled mojih kolegica ili njihovu sposobnost da uopće barataju sa delay pedalom ili loop stationom, alas i to „žena s gitarom“ ili bilo kojim drugim instrumentom… Treba gledati realno da se te promjene neće skoro desiti, ali i da ne smijemo to uzimati previše k srcu, već ismijavati taj isti narativ, te izazivati razne diskusije među scenom.

U kom trenutku si bila najzadovoljnija svojim izdanjima? Ja sam kod „Meet me in Moscow“ navijala za taj psihodelični rock zemljotres i čekalo se da te neko odvuče u bijeli svijet da tamo postaneš PJ našeg doba. Part 2 nikad nije zvanično izašao. Ako je uopšte bio u planu.

Jako sam zadovoljna sa ovim novima izdanjima, što je kod mene rijetko slučaj. Part 2 je bio u planu, ali sam imala osjećaj da to ne radim više iz neke unutarnje čiste motivacije. Moj početak je bio onako dosta naivan i neiskvaren, te nisam mislila da ću u nekom trenutku toliko biti zabrinuta da hoće li ono što izbacim vani imati dovoljno pogleda na jutubu ili dovoljno šeranja na fejsu, ili da ce Marko Markić dati dobru recenziju. Počeli su nedostajati ti DIY momenti i taj prijeko potrebni „oblivion“ kako scena i mediji funkcioniraju. Ne želim sebi dopustiti da izbacujem prosječni materijal iz „moranja“ (barem meni ne smije biti prosječan). Uglavnom, zasitila sam se. To neizbacivanje drugog dijela albuma je više bio moj personalni bunt. A sad što se tiče bijelog svijeta, on je još tu i jednom ću biti spremna da budem odvučena, ali možda to nije bilo suđeno LQ projektu.

SeaRock je, osim sjajnog nastupa, a nadam se i druženja, bio i početna tačka za turneju sa Giant Sand, a zatim si se priključila i turneji Thurston Moore benda. Mogla bih te pitati kakva su tvoja sjećanja na Crnu Goru i imaš li namjeru doći ponovo (da li te ljudi odavde uopšte zovu?), ali me mnogo više zanima kako funkcionišu te varijante 'gost na turneji' i da li se otvaraju neke ponude za ostati vani i snimati vani, te koliko uopšte možeš biti u fokusu uz iskusne i slavne muzičare, ili sve vrijeme imaš osjećaj da si u nečijoj sjeni i da zapravo mi samo imamo uvid u neku bajkovitiju stranu te priče. Možeš na oba pitanja odgovoriti, naravno.

Prekrasan je Kotor i voljela bih se tamo opet vratiti kad me netko pozove. Mislim da je najlakši način promoviranja glazbe i sviranje dugačkih turneja u slučaju ako si gost. Financijski te ne iscrpljuje toliko, može biti super prilika za neka nova poznanstva, da upoznaš možda neke svoje druge idole i da tvoja glazba u tom trenutku dođe do velikog broja ljudi, no sad da ponude padaju s neba po defaultu, to je teško. Naravno da se osjećaš kao da si u sjeni jer i jesi, i na to si pristao i pametno bi bilo da se učis iz sjene. Slažem se da treba prestati romantizirati neke stvari i znati da je, nažalost, sve stvar sreće i trenutka. Neki su mogli odsvirati jedan koncert u New Yorku gdje je bilo deset ljudi, uključujući konobare, i dobiti od toga ugovor s diskografskom kućom, a neki, eto, sviraju pred tisuću ljudi kao gost i nikad se ništa ne izrodi od toga. Poanta je da se moraš svemu izlagati, stalno… osim suncu.

Pomenula sam tvoje pauze na početku ovog razgovora, a zapravo sam mislila samo na muzičke pauze. U međuvremenu sam negdje pročitala da si snimala i film, znam da si i fakultet završila između svih nastupa, bilo je tu i modnih izleta i društvenog aktivizma. Pronalaziš li još uvijek samu sebe, ili pronalaziš novu lirsku junakinju u sebi koja će oživjeti u još nenapisanim, ili nekim pjesmama koje još nismo čuli? I da, da li te privukla gluma?

Fakultet još nisam završila, nadam se da će se to u narednim mjesecima promjeniti, haha. Ja se sa sobom često igram skrivača, ali kužim da je to možda sindrom kasnih dvadesetih ili kreativnog posla. Koliko god bi mi moglo mira donijeti „pronalaska same sebe“, toliko mislim da bi mi to sada dosadilo. Neka to ostane za pedesete.

Čemu se radujemo u narednim mjesecima?

Nadamo se boljem vremenu, boljoj politici i boljim besanim noćima.

5589 Views
Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio