27. oktobra The Cure su održali su još jedan u nizu odličnih koncerata i to u glavnom gradu Mađarske, u koju sam se zaputio bez puno razmišljanja. U budimpeštanskoj Areni sam se našao među skoro 11000 vjernih obožavalaca, a voljeni bend nam nije ostao dužan– svirali su 2 sata i 40 minuta i obradovali i one koji su prešli i po nekoliko hiljada kilometara da vide uživo heroje iz svoje mladosti, a sada i zrelosti. Bilo je tu i ljubitelja sa ex-Yu prostora, sasvim sigurno, iako u gužvi nisam prepoznao ni jedno poznato lice koje viđam na važnim koncertnim dešavanjima širom Balkana. Organizacija je bila na visokom nivou, kao i ozvučenje. Bend je pokazao da ih nakon svih ovih godina energija nije napustila i da još imaju snage da prave koncerte za pamćenje,što su pokazali u 160 minuta koliko je ovo muzičko uživanje trajalo - bez predgrupe!
U 19h na scenu izlazi predgrupa, ''The Twilight Sad”, bend iz Škotske čiju muziku bih najkraće mogao opisati kao kombinaciju Placebo i Coldplay. Za 40 minuta, koliko su svirali, uspjeli su da pridobiju simpatije većeg dijela publike, koji su ipak bili tu prvenstveno zbog Roberta Smitha i njegovog benda. Zatim slijedi pauza od punih trideset minuta a onda na scenu izlazi petočlana postava The Cure iz 2016. koju publika dočekuje uz burne ovacije. Koncert otvaraju pjesmom ''Shake Dog Shake' sa albuma The Top, nastavljaju fascinantnom ''Fascination Street'', kreće zarazna ''A Night Like This'', zatim energična ''Push'' koja ni poslije trideset godina nije izgubila ništa na svom šarmu i energiji.
U svojoj 57. godini Robert Smith i dalje ima prijatan, na momente vrlo snažan glas i pjeva odlično, podjednako dobro svira gitaru, a između pjesama rijetko komunicira sa publikom i ne pokazuje emocije na našminkanom licu osim povremenog osmijeha. Ostatak benda funkcioniše, barem je meni tako zvučalo, savršeno – učinilo mi se bez greške.
''Pictures of You'' i ''Just Like Heaven'' su pjesme koje publika odlično poznaje, a legendarnu ‘’Lullaby’’ je pratila upečatljiva animacija sa visokog video bima. Pri kraju prvog i najdužeg dijela koncerta uveli su nas u mračnije putovanje kroz pjesme ''One Hundred Years'', koja je bila jedan od vrhunaca večeri, i veoma energičnu ''Give Me It'', takođe sa manje poznate ploče The Top, koji po meni spade u njihove najbolje albume. Na prvom bisu uslijedilo je putovanje kroz magloviti ambijent albuma ''Seventeen Seconds'', koji je završen antologijskom ''A Forest''. Uvjerite se koliko dobro je zvučala na kvalitetnom snimku jednog od fanova.
U drugom bisu čuli smo‘’Burn’’na čijem početku je Robert zasvirao neku vrstu frule a bubnjar došao do potpunog izražaja, pa ‘’Never Enough’’sa dugačkim gitarskim solom. Treći bis su otvorili popularnom ‘’Lovecats’’za kojom slijedi možda najveći hit ‘’Friday,I’m In Love’’ uz ovacije i horsko pjevanje publike. Nastavlja se žešće sa ‘’Doing The Unstuck’’ i ‘’Boys Don’t Cry’’kojom su se probijali na početku karijere, te u finišu ovog koncerta sa ‘’Close To Me’’ i -''Why Can't I Be You?”. Niko ne može biti Robert Smith, to je valjda svima jasno, na svjetskom sceni on nema zamjene.
Sve u svemu bio je ovo izuzetan koncert, nije bilo mjesta bilo kakvom razočarenju, ni govora o svirci na krilima stare slave, bez obzira što je izostao repertoar sa albuma ''The Three Imaginary Boys'',''Faith'' i ''Bloodflowers'' koji bih lično rado čuo. Bilo bi lijepo vidjeti ih i malo bliže, ali pošto su male šanse da će se to ikada desiti kad se već do danas nije desilo, put u Budimpeštu je bio nezaboravno iskustvo i jedinstvena prilika da The Cure čujem uživo. Zato nimalo ne žalim za 50 eura koliko je koštala karta, niti za mnogo većim novcem koji sam potrošio na avionsku kartu, smještaj, piće i hranu, jer je vrijedilo svakog potrošenog eura.
