Kako se rađao rokenrol: U potrazi za prvom rok pločom (II)

04 april 2020
Author :   Srđan Strajnić

Drugi deo mog obimnog teksta, u kome se bavim istraživanjem kada je nastala prva rok pesma odnosno prvi rok album, sledi u nastavku, a ukoliko već niste prvi deo možete pročitati  OVDE.

Jun 1964. – Decembar 1965. (anti-stav, imidž loših momaka)

Hajde da vidimo šta se događa u Engleskoj. Čini se da to što su rokenrol i ritam i bluz za Engleze ipak bili „uvezena“ muzika, oslobodilo ih je da lakše eksperimentišu sa tim žanrovima. I sa formom i sa sadržajem. Najistaknutiji u eksperimentisanju sa formom bili su The Rolling Stones. Ne mislim pri tome toliko na muzičku formu, iako su i tu dali svoj doprinos, već na imidž, koji, ako govorimo o osmišljenom imidžu, originalni američki bluzeri i izvođači ritma i bluza nisu ni imali. Detaljno sam o tome govorio u Dnevniku muzičkog eklektika #18 pa ću samo ukratko reći da je u pitanju imidž „loših momaka“ tipa „nećemo se svideti mamama, ali ćemo se svideti njihovim ćerkama“ i buntovnika, političkih ili buntovnika opšte prakse. Stounsi su prvi koji su imali stav (attitude) protiv establišmenta. Buntovnički stav tinejdžerskih godina (teen angst).  To je bila pozicija rok muzike sve dok je bila dominantna u subkulturi mladih. Kako je odavno prestala ta dominacija, tako je iz rok muzike nestalo i buntovništvo. Šezdeset pete Stounsi su izdali čak tri albuma, od toga dva u varijantama za američko i englesko tržište. U januaru “The Rolling Stones No.2” odnosno u februaru američka verzija kao “The Rolling Stones Now!” na kome se nalaze samo tri originalne Džeger/Ričards kompozicije. Zatim Out Of Our Heads, opet u dve verzije (jul/septembar), sa mnogo više autorskog materijala (4. u engleskoj i 6. u američkoj verziji). I dalje je bilo dosta obrada, i to velikim delom soul i r&b, ali dominirao je čvršći, gitarski zvuk. “December’s Children” je izdat samo u SAD i sadržao je uglavnom već objavljene snimke. Najbitniji za našu temu je Out Of Our Heads, i to američko izdanje, pošto je sadržao jednu od najvećih rok pesama ikada “(I Can’t Get No) Satisfaction”. Dakle, govorimo o rok pesmi – nije to ni bluz, ni soul, ni stari rokenrol, ni kantri, ni R&B, to je nešto novo, iako se sve nabrojano može prepoznati u njoj. #1 na top listama i u Americi i u Engleskoj značio je samo jedno – da je rok muzika dobila pravo građanstva. Šta čini ovu pesmu rok pesmom? Pre svega uvodni rif Kit Ričardsa koji se provlači kroz celu pesmu a onda i kontroverzni tekst koji s jedne strane govori o seksualnoj frustraciji a sa druge kritikuje konzumerizam globalnog kapitalizma, koji je tek krenuo u svoje osvajanje sveta. Baš kao što je i rok muzika. Mislim da taj sinhronicitet nije slučajan, no, o tome ću na kraju teksta. Dakle, 06.06.1965 je još jedan bitan datum te godine.

Mart 1964. – Septembar 1965. (pojava gitarskog heroja)

Ne smemo zaboraviti još jednog čoveka koji je bitno uticao na rok muziku u nastanku. Džef Bek. Zamenio je bluzera Erika Kleptona u Jardbirdsima koje je svojim ulaskom transformisao od bluz i R&B u rok grupu. Na albumu “Having a Rave-Up With The Yardbirds” (sniman od marta do septembra, izašao 15. novembra 1965) ima svega tri pesma na kojima svira Džef Bek, ali ćete odmah uočiti razliku. Pesme sa Kleptonom su i dalje bluz i R&B, pesme sa Bekom imaju rifove (rif je kratka melodijska ili ritmička muzička fraza koja se ponavlja, i koja se lako pamti – autorova kompilacija brojnih definicija pojma rif) kakvi će postati karakteristični za rok muziku koja je tada bila u nastajanju. Bek je u muziku Jardbirdsa uveo i psiohodeliju kroz gitarske efekte – fuzz u „Heart Full of Soul“ singlu (4.6.1965), reverb u „Evil Hearted You“ (1.10.1965, GB) ali Jardbirdsi uvode i elemente drugih muzičkih formi, gregorijansko pevanje u „Still I’m Sad“ (1.10.1965, GB) ili „rave-up“ (ubrzanje tempa do klimaksa, nešto kao krešendo u klasičnoj muzici) u Bo Didlijevoj „I’m a Man“ (6.10.1965, USA). Džef Bek je te 1965, sa svima ostalima koje pominjem, a i nekima koje nisam pomenuo, aktivno učestvovao u kreiranju rok kanona, koji će par godina kasnije učvrstiti svojim solo albumima „Truth“ i „Beck-Ola“.

Februar – Jun 1965. (upliv klasične muzike, personalizacija pesama)

U prvom dijelu teksta mnogo sam pominjao Bitlse, pa evo najzad i njihovog prvog LP izdanja iz te 1965. godine, albuma „Help!“ (6/13.08.1965). Pesme sa ovog albuma su snimljene za potrebe istoimenog filma Ričarda Lestera, koji je kod kritike prošao sa mešovitim ocenama. No, da vidimo šta su oni izvukli iz onog susreta sa Dilanom. Da li su svoj pop obogatili i krenuli put roka? Jedino što sam primetio je pesma „You’ve Got To Hide Your Love Away“ koja je pevana na Dilanov način, otegnuto, i to bi bilo otprilike sve kad je reč o vezi sa Bob Dilanom. Međutim, ovaj album je sigurno korak dalje od bitlmanije i pesama koje su morale biti takve kakve su da bi bitlmanijake zadovoljili. Albumom “Help!” Počinje njihovo sazrevanje. Pored savršenih refrena i perfektnih harmonija i besprekornog izvođenja, primetan je na nekim pesmama uticaj evropske muzičke tradicije („Yesterday“ sa gudačkim kvartetom). „Ticket To Ride“ je, kako je to Džon Lenon tvrdio, prva hevi metal pesma. Ja ne bih išao tako daleko, iako je činjenica da je „tvrđa“ od svih dotadašnjih njihovih. Tu je i već pomenuta „Yesterday“, na kojoj nastupa samo Pol Makartni uz gudački kvartet čije je izvođenje koje primerenije klasičnoj muzici nego popu. „Help!“ je, kao što se da zaključiti, mali korak u pravcu rok muzike, pre svega kroz odstupanje od pop šablona pri komponovanju pesama. I dalje nema konteksta koji bi te pop pesme preveo u rok.

Jun – Avgust 1965. (povezivanje sa tradicijom, kreiranje nove forme, povezivanje sa literaturom)

Dilan za to vreme ne miruje. Ubrzo posle „Bringing It All Back Home“ počinje snimanje novog albuma koga će nazvati „Highway 61 Revisited“. Sam taj naziv nije slučajan, već njime Dilan hoće da nam kaže nešto. Onima koji znaju trasu autoputa 61 je jasno da on kreće od Dilanovog rodnog mesta Duluta u državi Minesoti a završava se u Nju Orleansu u Luizijani. Taj put se kolokvijalno naziva „blues route“ jer su oko njega raspoređeni redom: Čikago, Sent Luis, Memfis, Delta Misisipija i Nju Orleans. Znate šta ti gradovi znače za istoriju bluza i rokenrola. Negde u visini Memfisa, kod gradića Tupelo, ta bluz/rokenrol ruta se dodiruje sa folk/kantri rutom Apalačkih planina. Da li je onda slučajno što je Elvis iz Tupela? Tim naslovom Dilan još tada direktno ukazuje na tadiciju iz koje crpi svoju muziku, za šta će mnogo godina kasnije dobiti i Nobelovu nagradu. No, da se vratimo na osnovnu temu – album „Highway 61 Revisited“. Nastavio je tamo gde je sa A stranom „Bringing It All Back Home“ stao. Prisutno je dosta muzičara koji su svirali na prethodnom albumu (Griffin, Macho Jr., Gregg, Langhorne) ali ima i novih od kojih su neki „gejm čejndžeri“. Majk Blumfild i Čarli Mekoj sigurno, ali i mladi gitarista i klavijaturista Al Kuper, kojem je to snimanje bio prvi izlazak na veliku scenu. Zvuk je postao još rokerskiji nego na prethodnom albumu a tekstovi složeniji ali i zagonetniji. Sada je to postalo jasno – takvih tekstova do tada u pop muzici nije bilo. Ni blizu. Muzika takođe revolucionarna – spore pesme nisu bile bluz, brze pesme nisu bile rokenrol. Jesu i jedne i druge bile tu negde, ali to je bila nova muzika. Rok!

Ali, gde je tu kontekst, koji sam sam povezao sa rokom. Dilan je rokenrolu dao dignitet ili status, Do tada, rokenrol je smatran nižom formom, koja nije bila dostojna interesovanja intelektualaca. Prava muzička kritika nije ni postojala, prikaze ploča često nisu bili potpisivani.  Ovaj album to menja – prikaze albuma počinju da pišu pesnici kao Filip Larkin, na primer, za Daily Telegraph. U trenutku izlaska retko kome je bilo jasno koliki će uticaj na razvoj roka imati ova ploča. Već krajem šezdesetih, kada je rok kritika dobila svoje prve bardove, obojica najvećih, Robert Kristgau i Grejl Markus su obilato pisali o Dilanu, i to u hvalospevima. Tako je do današnjeg dana, na svim listama najboljih sto albuma u istoriji roka, ovaj album je ako ne prvi, onda među prvih deset. Čak se može reći da one liste na kojima nije tako nisu vredne ozbiljnog razmatranja, jer može čovek ne voleti Dilana (nije to tako retko) ali ne može, ako iole poznaje rok muziku, negirati njegov značaj. Da su na njemu samo pesme „Like a Rolling Stone“, „Highway 61 Revisited“ i „Desolation Row“, bio bi to jedan od najboljih albuma u istoriji, a gde su „Ballad of a Thin Man“, „Queen Jane Approximately“ i ostale, da ih ne nabrajam sve. Iz današnje perspektive, neko bi mogao reći da album baš i nije nešto inovativan, ali, ako preslušate skoro celu relevantnu produkciju te 1965. godine, kao što sam morao ja za potrebe ovog teksta, jasno ćete videti razliku i razumeti o čemu pričam. Ovo nije stvar ukusa, ovo je ne okretanje nove stranice, već prvo poglavlje nove knjige.

E, sad da zastanemo na trenutak. Izgleda da ova situacija sa prvom rok pločom počinje da liči na epidemiju sada aktuelnog korona virusa, ili bilo koju drugu epidemiju. Prvo imamo pesme i ploče koje odstupaju od dotada poznatih žanrova, baš kao što imamo nespecifična zapaljenja pluća koja su prethodila pojavi korone. Kad ta odstupanja učestaju, definiše se set simptoma koji karakterišu bolest, pa tek tada dobijemo nulti slučaj, u ovom primeru prvu rok ploču. Od te prve dalje nastaje sve više ploča sa istim osnovnim postavkama, to jest epidemija se širi, i to eksponencijalno.

Jun – Novembar 1965. (jedinstven zvuk i atmosfera albuma kao celine, proširenje instrumentarijuma)

Stigli smo do kraja šezdeset pete, i kao što rekoh u prethodnom pasusu, rok počinje da se replicira, ali, za razliku od virusa ili bakterija, svaka replika je različita od bilo koje druge, ali svaka ima više ili manje zajedničkih osobina. Iako ne postoji formula po kojoj ćemo odrediti da li je neka ploča rok ili nije, iskusan slušalac će to lako odrediti, posle preslušavanja nekoliko pesama. Uzmimo za primer jednu od prvih rok ploča, „Rubber Soul“ grupe The Beatles. Ona se, površno gledano, malo ili nikako razlikuje od prvih albuma grupe. I dalje je tu karakteristični „bit“, i dalje su tu karakteristične harmonije, i dalje su tu dopadljive melodije. Ali, sada imamo i spoznaju sebe kao umetnika koji pravi muziku ne iz lukrativnih razloga, već iz unutrašnje potrebe. To se vidi, prvo, kad se pogleda način snimanja. To je prvi album Bitlsa na kome su sve konce na snimanju članovi grupe (računajući tu i pomoć „petog člana“, Džordža Martina) držali u svojim rukama. Kreativna kontrola je, dakle, uspostavljena. Drugo, koje je u vezi s prvim, to je muzika koja nije pravljena da bi se uživo izvodila, što implicira da su se mogućnosti studija koristile do maksimuma, kao i korišćenje vrlo širokog dijapazona instrumenata. Treće, takođe vezano za prestanak javnih nastupa, pušteno je mašti na volju pri kreiranju aranžmanskih rešenja. I tekstovi su doživeli promenu u pravcu usložnjavanja i boljeg nijansiranja muško – ženskih ljubavnih odnosa, pod uticajem Dilana i folka pre svega. Postali su introspektivniji, bolje reći ličniji, i mnogo zgodniji za identifikaciju slušalaca koji su počeli da se trajno emotivno vezuju za ove pesme. Album je imao ujednačenu opuštenu atmosferu i mek zvuk što se pripisuje upotrebi marihuane. Psihodelični elementi se, pak, vezuju za upotrebu LSD-a koji su u to vreme koristili svi članovi benda osim Pola Makartnija. Rok muzika možda jeste prvi put kao takva ugledala svetlost dana na Dilanovom „Highway 61 Revisited“, ali je ovo prvi rok album koji nije nastao kao prosti skup pesama već kao celina koja predstavlja umetnički izraz njenih autora. Kao takav je i doživljen. U novinama je sve manje nepotpisanih prikaza, a sve više onih koje pišu pripadnici akademske zajednice, pisci i univerzitetski profesori. Eto, rok muziku najzad počinju da slušaju i odrasli.

Polako počinju da se kristališu u ovom tekstu komponente onoga što zovemo tok muzika. Na nekom od pomenutih albuma dominiraju jedne, na drugom neke druge, ali, pažljiv čitalac bi mogao da zaključi šta je to bez čega rok muzika ne postoji. Neki od najbitnijih elemenata roka su (što je moguće veća) kontrola kreativnog procesa, sloboda u kreativnom korišćenju studija, upliv muzičkih žanrova „višeg reda“ u pop/rokenrol pesmu, sinergija dizajna omota, muzike, teksta i konteksta (smisla, sadržaja) da bi se kao rezultat dobilo celovito umetničko delo (paradoksalno, ali nikako nije poželjno da autor izjavljuje da je to što radi umetnost!). 4/4 takt i strofa-refren forma pesme jesu česti, ali ne i obavezni, ali zato skoro da su obavezni gitarski efekti i intelektualni/buntovnički/odmetnički/luzerski stav. Da, stav je bitan. Bilo koje ideologije, ali čvrst.

April – Oktobar 1965 (glasnogovornici generacije)

Preko stava, stižemo do poslednje ploče o kojoj ću govoriti: The Who – My Generation, koja je izašla istog dana kad i „Rubber Soul“, 3.12.1965. The Who su u rok doneli tenziju jer napetost je vladala među članovima benda, a ta napetost se prenosila na njihove nastupe po kojima su bili poznati. Kit Mun je često  znao da uništi svoj komplet bubnjeva na kraju svirke (ali i hotelske sobe i toalete u kojima je boravio), a Pit Tauzend je još poznatiji po jednom od svojih patenata – lomljenju gitare tokom nastupa, koji je „kupio“ i jedan Džimi Hendriks. Album „My Generation“ je nosilac „tvrdog“ zvuka koji u to vreme nije bio uobičajen, pa se smatra pretečom hard roka, hevi metala i panka. Međutim, kad se poslušaju pojedinačne pesme, jak je uticaj R&B-ja, ne samo preko obrada Džejmsa Brauna i Bo Didlija već i u autorskim pesmama Pita Tauzenda. Naslovna pjesma „My Generation“ se razlikuje, jer je prava, žestoka rok pesma.

Bitlsoidna „The Kids Are Alright“ ide na drugu stranu, prema „power popu“, mada netipičnom, jer pre poslednje strofe možete čuti gitarski „feedback“ (samo u engleskoj verziji, u američkoj je taj deo izbačen). Tauzend je u rok uveo distorziju i fidbek, a The Who su učvrstili format rok benda: vokal, gitara, bas i bubanj. Još jedna stvar – istupili su kao glasnogovornici generacije programskom pesmom „My Generation“. Rodžer Daltri čak muca u refrenu, simulirajući time govor pod amfetaminima, koji su među modovima bili vrlo popularni. Tauzend je doprineo rok ikonografiji svojim „vetrenjača“ stilom sviranja gitare – to je ono kad zamahne rukom i napravi njome pun krug po vazduhu pre nego što okine žice. Sam je pričao da je to video od Kit Ričardsa na nekoj probi Stounsa. Može se reći da je on jedan od vodećih intelektualaca roka, sa velikim brojem napisanih eseja, članaka i knjiga. Ne čudi zato što je baš on spojio rok i operu i to u dva navrata (“Tommy” i “Quadrophenia”) što je dosta dobro prošlo u svoje vreme, ali, čini mi se, nije dobro ostarilo.

Decembar 1965. („underground“ izlazi na površinu)

Prvi plaćeni nastup grupe The Velvet Underground, 11.12.1965,  organizovao je isti čovek koji je organizovao susret Bitlsa i Dilana, isti čovek koji je Dilana upoznao sa Alenom Ginzbergom i pesnicima „beat“ generacije, isti čovek koji važi za prvog pravog rok kritičara (tekstovi o Kerol King i drugim „Brill Building“ autorima iz ’63, o dolasu Bitlsa u SAD iz ’64…) – Al Aronovic. Dakle, Al im je organizovao nastup u nekoj gimnaziji u Nju Džersiju za honorar od 75$ i izveli tri pesme („There She Goes Again“; „Venus in Furs“ i „Heroin“). Mogu misliti kako su reagovali petnaestogodišnji klinci, učenici gimnazije koji su činili publiku. Oni koji su ostali do kraja tada nisu ni sanjali da prisustvuju istorijskom događaju. Dve godine kasnije, Velveti su, sa Endi Vorholom kao menadžerom, na velika vrata uveli umetnost u rok usput izmislivši nekoliko podžanrova - art-rok, eksperimentalni rok, industrial, gotik, protopank. Trijumfalni završetak godine kada se rodila rok muzika kakvu danas znamo.

Šta je bilo posle:

Procvat roka koji se dogodio posle ’65. je iz današnje perspektive teško objašnjiv. Takva koncentracija kvaliteta koja se dogodila u naredne tri godine se nikad nije i neće više nikad ponoviti. Zato ću navesti samo esencijalne albume iz perioda 1966.-68. koji bi ušli u svačijih Top 100 najboljih snimljenih ikad. Samo ću ih nabrojati, ali ostavljam mogućnost da jednoga dana napišem tekst „Zlatne godine roka“ u kojem bih detaljnije opisao ta remek dela. Dilan – „Blonde on Blonde“, Van Morrison – „Astrak Weeks“, The Beatles – „Revolver“ i „Sgt.Pepper…“, Velvet Underground – „VU+Nico“ i „White Light/White Heat“, Frank Zappa – „Freak Out“ i „We’re Only in it for Money“, The Rolling Stones – „Aftermath“ i „The Beggars Banquet“, Jefferson Airplane – „Surrealistic Pillow“, The Band – „Music from Big Pink“; The Byrds – „Sweetheart of Rodeo“; Jimi Hendrix – „Are You Experienced?“ i „Electric Ladyland“; The Beach Boys – „Pet Sounds“; Cream – „Fresh Cream“ i „Disraeli Gears“; Doors – „The Doors“ i „Strange Days“; Pink Floyd – „Piper at he Gates of Dawn“; Buffalo Springfield – „Again“; Nico – „Chelsea Girl“; Creedence Clearwater Revival – „CCR“. Sigurno sam nekog bitnog propustio, ali ovaj spisak će pomoći da steknete utisak kakvo je to vreme bilo za rok muziku koja je tek nastala.

Završne napomene

Moram na kraju da se osvrnem na još dve stvari. Prvo, sasvim svesno u tekstu nisam pominjao garažni rok sa The Kingsmen, The Sonics i tom ekipom, zatim The Only Ones, koji su 1965 izbacili „Wild Thing“ sledeće godine veliki hit za Trogse, The Animals sa R&B-jem koji se sasvim približio roku, zatim Džon Fogertijevu grupu The Golliwogs, preteču Kridensa sa nizom od sedam rok singlova iz 1965, Džimi Hendriksa koji je ’65. još svirao kao prateći muzičar, Frenka Zape koji je tek osnovao Mothers of Invention, jer su svi oni, ili bili pripadnici dvodimenzionalne struje roka ili su tek počinjali svoje karijere. Nisam pomenuo, možda neopravdano, ni album grupe Them, prve grupe Van Morisona, „The Angry Young Them“ (jun-jul 1965.), jer na njemu apsolutno dominira R&B, iako kao neoborivi kontra argument stoji činjenica da je na njemu ugledala svetlost dana pesma „Gloria“ koja je jedan od kamena temeljaca rok muzike.

Drugo, moram još jednom da pomenem epohalna dešavanja iz naredne dve-tri godine, kada je tek rođena rok muzika doživela svoj kreativni vrhunac. I ne samo kreativni – njen uticaj je, sve do pred kraj sedamdesetih bio toliko veliki da je postala ozbiljna pretnja političkom establišmentu pre svega u SAD, ali i u drugim zemljama (čak i onima iza gvozdene zavese). Hipi pokret ali i studentska gibanja ’68. su kao svoju zvučnu podršku imali rok muziku. Kad o ovome govorim, uvek toplo preporučim dokumentarac Martina Skorsiza „No Direction Home“. Na žalost, politički establišment je znao kako da reši taj svoj problem. Sasvim u skladu sa svojom ideologijom – kapitalizam je rok muziku, jednostavno, kupio. Kupio je relativno jeftino, da bi potom višestruko zaradio na njoj. I još zarađuje.

Još jedna stvar zaslužuje razjašnjenje. Moje insistiranje na podeli roka na dvodimenzionalni i trodimenzionalni (2D i 3D) može da deluje kao nipodaštavanje prvopomenutog (jer ima dimenziju manje). Ne samo da to nije moja namera, nego se nikako ne može reći da je ovaj osvešćeni (trodimenzionalni) rok superioran u odnosu na instinktivni/intuitivni (2D), bar u najvećem broju slučajeva. Mnogi, među kojima sam i ja, smatraju da komplikovanje i takozvano “umetničarenje” nije mnogo dobra donelo rok muzici, te da se malo rok albuma može smatrati umetničkim delima. Međutim, činjenica je da je dodavanje treće dimenzije dovelo do toga da se rok ne smatra samo zabavom već načinom života koji je prihvatio veliki broj mladih širom sveta, kao retko koji pravac u muzici.

Rok je postao globalni fenomen. Ta treća dimenzija se ne odnosi samo na umetnički aspekt roka, već i na politički, socijalni, ekonomski…zato sam i koristio reč kontekst. Možemo rok posmatrati iz bilo kog od upravo navedenih konteksta. Ne bi globalizacija roka bila moguća bez mas-medija (M.Mekluan – „svet je globalno selo“) koji su istovremeno bili instrument ekonomske globalizacije, koja je u kapitalizmu, u kome je profit „bog i batina“, prirodno ishodište. Ta simbioza roka i kapitalizma traje od samih njegovih početaka, neželjena od strane rokera, ali lukrativna i za njih i još više za drugu, biznis stranu. Kapitalizam je brzo shvatio da sloboda, pravda i jednakost, koje su propagirali rokeri, može da se iskoristi u propagandne svrhe i to na subliminalnom nivou, i uz to može dobro da se zaradi. Zato se sumrak roka poklapa sa pobedom kapitalizma na globalnom nivou.

Ovde je kraj priče o šezdeset petoj, godini kada je nastala rok muzike. Iako, moram da priznam da više i nisam siguran da je ta moja teza ispravna. Kao navijač, rekao bih da je prvi rok album „Highway 61 Revisited“ Boba Dilana. Ipak, kao i brojni mnogo ozbiljniji autori koji su se bavili ovom temom pre mene, ako odbacim navijačke strasti, teško bih mogao sa apsolutnom sigurnošću uprem prst u neki album i kažem – ovo je prvi rok album. Kao u onoj staroj izreci Pit Sigerovog oca, Čarlsa Sigera: „Istina je kao zec u polju kupine. Možeš samo da kružiš oko njega i da kažeš - tu je negde (u originalu: "The truth is a rabbit in a bramble patch. All you can do is circle around and say it's somewhere in there."). Tako je i sa rok muzikom. Ako ste pratili vremensku liniju koje sam se u tekstu držao, videli ste da te to bio proces kome je svoj, manji ili veći doprinos dao svako od pobrojanih, i još mnogo njih koji nisu spomenuti u tekstu. Taj proces je, po mom mišljenju, bio najintenzivniji baš 1965. godine, što sam ovim tekstom hteo da dokažem.

Da li sam uspeo, prosudite sami.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio