Uvodi nas u pjesmu sanjivo pripovjedački, da bi, onog trenutka kad iz svjetlosti uđe u mrak, pažljivo zagazi u sjećanje, kao u mlaku vodu, prijatno poznatu, iako neprijatnu samu po sebi, započeo meditativni proces praćen jednostavnim gitarskim prebiranjem. Dugi gitarski solo koji se razlije iz povremenih osvješćujućih nabadanja je neispričana priča, nešto što se kao predinfarktni grč zaustavilo na presjeku između doživljenog i odsanjanog. Klizi kao oštrica, ostavlja tragove, priziva, pa povrjeđuje. Sintovi vuku na ambijentalno, a kratki, nježni solo na usnoj harmonici je poput budilnika, nekog slatkastog zova iznutra, gotovo da vuče na cvjetanje i to u dijelu kad dominira pobjeda volje, bez obzira što ostaje na granici između fikcije i stvarnosti.

Granduciel zvuči onako kako mu pjesma diktira: od sanjivog, pomalo deklamativnog do izuzetno melodičnog vokala, malo budniji nego što je bio na albumu „Lost In The Dream.“

Ovo je pjesma bez tenzija, bez naglih prelazaka iz jedne u drugu fazu, iako jeste slojevita. Čini se, i to ne samo meni kao potpisniku ovih redova, da je oživio Neil Young iz sedamdesetih, Neil Young koji je ponesen Floydima iz istog tog perioda, a Granduciel je medijum koji prenosi njihovu sjedinjenu energiju. U ovu je pjesmu, reklo bi se, autor unio cijelog sebe i sve ono što zna. A to nije malo. Ako je suditi po singlu, The War On Drugs će ponovo biti u konkurenciji za album godine.