RECENZIJA: Klinika Denisa Kataneca – Kao Zao Kor

30 april 2023
Author :   Srđan Strajnić

Deset godina je trajalo etabliranje Denisa Kataneca u svojoj zemlji, Hrvatskoj. Nije bio lak taj put na kome se u boljem slučaju sretao sa nerazumevanjem, a u gorem sa ignorisanjem i čak ismevanjem. Postojao je ipak određen krug ljudi, ne tako brojan, ali medijski vidljiv, koji je u njemu video „nešto“. To „nešto“ se polako kristalisalo, kroz mnogobrojne lo-fi solo projekte, ad-hoc grupe i basking na ulicama bilo kog grada u kome se našao, da bi se formiranjem „Klinike“ najzad iskristalisalo. Ne malu ulogu u tom procesu kristalizacije igra Branimir Brane Norac, akademski školovan muzičar, koji je od početka u Klinici. Mada su i muzika i tekst najvećim delom Denisovi (bar po mojoj slobodnoj proceni, ovoga puta nemam insajderske informacije), pa tu Branetov doprinos (još uvek) nije presudan, mislim da je on, baš zahvaljujući tom svom formalnom muzičkom obrazovanju dao nekakvu dodatnu sigurnost Denisu da se slobodnije upusti u eksperimente i složenije kompozicije. Možda idem predaleko, ali mi se čini da se u Klinici pesme komponuju na način koji je dominantan u klasičnoj muzici, da muzika sama priča priču. Dakle, ne radi se o repetitivnim ritmičko-melodijskim šemama kao u pop pesmama, ili tek muzičkoj pratnji tekstovima, već, kao u klasičnoj muzici, možemo (skoro) svaku pesmu podeliti na stavove a svaki stav nosi svoju dinamiku, svoju emociju i svoju priču. Takav pristup je zahtevniji za slušaoca, ali ako se slušalac preda slušanju, donosi mu mnogo više. Još kad se na to doda Denisova superiorna lirika, to mu dođe kao šlag na torti. Izvedba je impresivna - jedna klasična rok postava u sastavu Denis Katanec, gitara i vokal, Brane Norac, električna gitara, Karlo Cmrk, bas i Vinko Vujec, bubnjevi, je svojim umećem poduprla već dovoljno jake stihove i učinila album rokerskijim od bilo kojeg njihovog izdanja do sada. Ne male zasluge za izuzetan slušalački ugođaj pripadaju Dimitriju Petroviću zaduženom za snimanje, miks i master.

O poeziji Denisa Kataneca uvek se može pričati, iako se ne može uvek u potpunosti razumeti „šta je pisac hteo da kaže“. To ne mora da bude mnogo bitno, jer kod Kataneca je, što sam već više puta ponovio, sam redosled kojim su poslagane reči poezija. Pogledajte samo naslov albuma: „Kao Zao Kor“. Tri reči od po tri slova su pesma za sebe – ništa tu više ne treba dodavati. Ipak, ta pesma je nekakva borba sa samim sobom (…Ponekad rubne stvari; kao zao kor u glavi…) a tu je i pominjanje ponovno kapilara koje svakako nije bezrazložno. Na albumu „Jada Jada“ postoji istoimena pesma, moja omiljena sa tog albuma (…ja vas ne vidim dobro kroz ovo more kapilara…) koja je možda ključ za shvatanje naslovne sa ovog, možda i za shvatanje njegovih „razloga za pesmu“. U mojoj sasvim slobodnoj i možda potpuno pogrešnoj interpretaciji radi se o Denisovom unutrašnjem životu koji je vrlo kompleksan i teskoban a ta teskoba se zgušnjava poput mreže kapilara o kojima on tako rado peva. „I zato puhnem da prođe, puhnem da prođe…“ i sa svakom novom pesmom, i sa svakim novim albumom on puše da prođe, ali ta njegova muka ne prolazi. Ne znam koliko će pomoći po mom mišljenju ključna pesma novog albuma, „Zavičaj“ koju tumačim kao pesmu o ocu ili pesmu o smrti ili pesmu o smrti oca. Možda je i o smrti sina ali to mu dođe na isto jer svaki sin je potencijalno nečiji otac i svaki otac je nečiji sin. Pesma je takva da se u njoj fatalizam i nihilizam žestoko bore za prevlast što je uzaludna borba jer rezultat je u oba slučaja isti – život nema nikakvog smisla. Tu je i Eliot Smit da likom i delom podupre tu tezu preko pesme koja se zove po njemu. Pesma „Pokušaj“ sledi istu ideju. „Vampiri“ i „Džukci“ su tu da bjesne… Mada, ima i natruha sentimenta (…kad ispari svaki trag iole ti drag tad si spreman…), ima dakle i nečega za čim vredi žaliti. Čim za nečim vredi žaliti, znači da smisla u životu ipak ima. Ljubav je ta koja daje smisao, ali to je, kad se radi o umetnicima, teška priča. Rastrzani između svojih demona i potreba voljene osobe često dopuste da demoni pobede. Otuda potiče još jedna bitna pesma sa albuma „Kao zao kor“, pesma „Ženu“ koja je genijalna u svojoj jednostavnosti – tekst pesme je vrlo jednostavan recept za uspešan zajednički život. Vrlo jednostavan recept koji srazmerno retko uspeva. Jedan pogrešan korak u odnosu sa ženom i naći ćete se u pesmi „Suncokret“ za koju, iako bez jasnih indicija, držim da je pesma o prestanku veze.

Bez sumnje, još jedan jak album dolazi nam iz Klinike. Ako je prethodni  - „Jada Jada“ - bio emocionalni zemljotres onda je „Kao zao kor“ smirivanje tla. No, nemojte pomisliti da je sve baš tako mirno. Tu su podrhtavanja tla nakon potresa, tu je saniranje posledica ali i emocionalna praznina koja je uvek tu negde i vreba iz prikrajka.  Baš onakva praznina i onakva hladnoća kakva isijava sa omota albuma „Kao zao kor“ koji je uslikala genijalna Marina Uzelac u Memorijalnom centru Josip Broz Tito u Kumrovcu. Mislim da ta fotografija bez ijedne reči opisuje ono što se događa na albumu bolje od bilo koje recenzije, pa i ove moje. Mrtva trka sa Sergejom Jesenjinom i odabranim stihovima iz njegove pesme „Ja sam samo sanjar“:

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,

čiji pogled gasne u magli i memli,

živio sam usput, ko da sanjam,

kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

***

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",

a u duši vazda ista pustoš zrači;

ako dirneš strast u čovjekovu biću,

istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

***

Ocena: 9.0/10

RECENZIJA: Klinika Denisa Kataneca – Kao Zao Kor - 5.0 out of 5 based on 1 vote

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio