Breskve početkom aprila su svakako rijetkost, u metaforičko-metafizičkom smislu i bukvalno. Zato je lijepo gledati kako se indiskretno provlači fotografija na kojoj je jedna i po breskva po svim društvenim mrežama. Slika koja slavi toplotu nekih dana koji nailaze, naravno, i slika iza koje ni ne pokušava da se sakrije jedna od najzanimljivijih pjesama u ovom postsmrzavajućem periodu.
Kad pjesma počne iznenada, to slušaocu ne ostavlja prostor za predemociju, za bilo kakvo očekivanje, pogotovo kad se radi o izvođaču kog prvi put sluša. Melodija u pozadini je razigrana poput nekog umornog plesača koji je ostavio omiljenu tačku za kraj nastupa, a glas koji zvuči kao da je na pola puta između plača i smijanja u simboličkom smislu pojačava utisak međuprostora u kome lirski čovjek sjedi i jede breskvu. Blokiran je okolnostima u kojima se očekuje od njega nešto što ne može dati, blokiran u smislu potpunog odsustva očekivane reakcije, s koje god ona strane došla. Sjećanja su ignorisanje svega što je sada, sjećanja su uglavnom teret, ali ponekad i izlaz sa dvoje vrata, jedna za ulazak, druga za nešto drugo. “Breskve” je ritmički prijatna pjesma, raslojava se diskretno u bubnjarskim prelazima, a gitara dominira na dva plana, sladunjavo je na neki pop način i pomalo stisnuta kao da sve vrijeme slušamo uvod u neku pjesmu koja će se raspšiti i zaprašiti nas u refrenu, što se ne događa. Taj uvod je onaj koji nam (NE) fali na početku, no ne ulazi se u neku razradu tamo gdje smo je očekivali. A zapravo je taj efekat iznevjerenih očekivanja ono što nam ovu pjesmu na prvom slušanju upiše u krvotok i ne dozvoljava nam da je izbacimo iz glave.
Ovaj maksi singl ima i još jednu bonus pjesmu, baladu (već druga odrednica koja zvuči kao da je iz nekog drugog vremena u istoj rečenici) „Rođendan“, u kojoj je pozadina nježna i neupadljiva, pomalo klizi kroz sopstvenu tužnost, a zapravo se dodvorava vokalu koji ovog puta zaista simulira ivicu plača, pa je već jasno da je to neka osobenost koja će u svakoj od budućih pjesama (a nadam se da će ih biti) funkcionisati kao karakterističan znak prepoznavanja ovog muzičara/autora/cijelog benda u jednoj osobi. „Rođendan“ je samo povod za jednu (pred)igru, to je pjesma sticaja okolnosti, momenat kad povod otvara neotvorene kutije s emocijama ili prostim instinktima koji vuku jednu osobu drugoj.
Ovaj mini projekat osvježava aktuelnu diskografsku godinu svojim ljuljanjem između smrtno ozbiljnog i blago provocirajućeg, te jednostavnošću kojom su stanja uma, anksioznosti, treperenja iznutra, intenzivnog razmišljanja i čekanja svedena na proste okolnosti i proste radnje. Izuzetan pjesnički pristup prije svega, pa tek onda i muzički. Ta muzika u pozadini, to su članovi beogradskog benda Went. Taj čovjek sam protiv svih je izabrao da ga potpisujemo samo kao Benjd. Ovo mu je prvi pokušaj s prednje strane mikrofona, iako je u muzici kao promoter već dugi niz godina. Nadamo se da njegovo mini izdanje koje, uz svu muku, nikako ne mogu da uklopim u neki konkretan žanr (od emotivno-mačoističkog popa do minimalističkog punka mogu da izmišljam i smišljam, i da na kraju nigdje ne budem sigurna), neće ostati usamljeni pokušaj da se izvuče iz stvaralačke sobe.
