Stavi taj povodac da te izvedem malo, rekao mi je Hans, savršeno podšišani njemački ovčar. Hans i ja živimo zajedno pet mojih godina. Naravno da moj prijatelj ne govori, ali svaki njegov pogled, trzaj, pokret ušiju, prepoznajem kao precizne naredbe. Ponekad i sam naređujem na njemačkom. Ako se zatrči prema semaforu i učini mi se da neće strpljivo čekati zeleno svjetlo, uzviknem Halt, a on se okrene, zbunjen, ustreptao, rep mu udara po slabinama. Hans se još sjeća svog jezika iz vremena kad je njegov gazda, Njemac, poginuo negdje na Durmitoru.

25 godina koje su pojeli skakavci tema je punk-rock žestine koju “brutalno” isporučuju maskirani članovi Public Service Band (Aid)-a. Kulminacija crnogorske društvene stvarnosti i svakodnevno spinovane hiperrealnosti ključaju iz svakog buntovnog stiha i rifa potencijalne himne onih koji ne žele da se pokriju po ušima ili da zažmure na sve što se dešava. Onima kojima nije jasno što to (direktno) impliciraju ovi momci neka pogledaju spot, koji je prije nekoliko dana bio postavljen pa je sinoć ponovo vraćen na You Tube.

Borba protiv sistema od samih početaka rokenrola bila je upisana u DNK najvažnijih bendova, što nažalost nije bio slučaj u više nego skromnoj rock istoriji Crne Gore. Došao je trenutak koji ne bi trebalo odćutati. Valja pjevati, “iz mozga”, iz dubine pleksusa, kao što to čini PSB(A). Ovaj misteriozni ad hoc sastav ne možemo do kraja razaznati, ali da se prepoznati beskompromisna angažovanost i lična hrabrost makar jednog od članova benda Zoon Politikon. Ilija Gajević je i napisao tekst koji opominje (sve one koji su i dalje “slijepi kod očiju”), zajedno sa Dejanom Pejovićem. Slušati veoma glasno, što glasnije.

Repeat, repeat!

Za svoj 82. rođendan Leonard Koen poklonio nam je pjesmu “You Want It Darker” u kojoj se direktno obraća Bogu -"I'm ready my Lord" - glasom u kojem se stapaju mudrost, duboka zrelost i svjesnost da noći postaju sve mračnije, a dani odbrojani… ne samo na ličnom planu. Back vokali pojačavaju sakralnu notu produhovljene poeme koja najavljuje maestrov 14. studijski album u njegovoj skoro pola vijeka dugoj karijeri tokom koje je snimio brojne antologijske pjesme. Čini se da je ovo jedna od njih.

Istoimeni album koji bi se lako mogao pojaviti na listama najboljih krajem godine, imajući na umu kvalitet novog singla ali i prethodnog izdanja, producirao je Leonardov sin, Adam. Biće objavljen za mjesec dana.

Bend The PeaceDukes je, reklo bi se, više projekat „prijatelja rocka“, kako su sami sebe nazvali, nego pravi bend, kako o njima pišu mediji, jer sva njihova aktivnost koja je dostupna na internetu se svodi na obradu jednog od najvećih Bajaginih hitova, pjesmu „Verujem, ne verujem“. Iskoristili su činjenicu da je u njihovoj zemlji (vode se pod Moksva, Rusija) predizborna tišina, i odlučili su da ovom obradom („Верю - не верю“ u njihovoj verziji) unesu malo buke u taj predizborni proces. Simbolika u stihovima im je bila povod, a od onoga što je pjesma bila sama po sebi, tiha, gitarska baladica koja se tek malo razbije u refrenu, ali čiji se „bučni“ potencijal uvijek naslućivao, stvorili su himničnu punk ska himnu, kojoj je u prvom planu snažna linija ritma, moćan vokal, horsko pjevanje, protestna silina i stadionski bijes.

U regionu sve popularnija kantautorka iz Hrvatske promovisaće svoj novi album “Tišina”, čije snimanje upravo dovršava, 23. septembra na Podgorica Film festivalu, neposredno nakon podgoričke premijere filma Ivana Marinovića “Igla ispod praga”.

Sledeće večeri Sara će sa klavijaturistom Zdeslavom Klarićem nastupiti i u kafe baru Tunjel u Nikšiću, gradu u kojem je ovog ljeta, na Lake festu, održala “jedan od pet najdražih koncerata u karijeri”, kako ističe u intervjuu koji smo nedavno objavili.

25. septembra gđica Renar se ponovo vraća i u Budvu, u Vihor bar odnosno Stari grad, gdje se prošlog ljeta premijerno predstavila u Crnoj Gori, na poziv festivala Novi Val.

U međuvremenu je stekla solidan broj crnogorskih fanova, te će ovo biti još jedna prilika da čujemo njene autorske pjesme i poetične covere, ovaj put i one nešto mračnije nego ranije budući da se album koji će uskoro objaviti “tematski kreće oko smrti, tišine i samoće”. Razlog tome je duboko intiman, gubitak u porodici, ali i zabrinjavajuće stanje u svijetu uopšte, što se direktno odrazilo na singl sa trećeg studijskog izdanja “Dani bez sjena”, inače pjesmu koja je nastala tokom jedne ljetnje oluje.

Nil Jang brani "vječna lovišta" indijanskih predaka u protestnoj noti koju je uputio javnosti kroz pjesmu “Indian Givers”, kao još jedan važan glas protiv dugačkog  naftovoda koji bi trebalo da se prostre kroz Sjevernu i Južnu  Dakotu, potencijalno opasan za izvore vode na tom području.

Da bi stvar bila još komplikovanija, jedan dio korporacijskog naftovoda prolazi neposredno kraj groblja, a po nekim informacijama i direktno kroz groblje Indijanaca, koji protestvuju uz podršku dijela svojih "bljedolikih" sunarodnika – a zapravo potomaka onih koji su njihovu zemlju u krvi oteli i sabili ih u rezervate. Policija je, logično, na strani krupnih kapitalista koji ne prezaju ni od čega, ponajmanje od "pripitomljenih" Sijuksa i još nekoliko drugih plemena.

Hau Gelb takođe je javno podržao proteste starosjedilaca Ameriike, te pravo svih razumnih stanovnika države Dakote koji ne žele da eventualno dođe do zagađenja pitke vode za ovu i neke buduće generacije. To je i tema Jangove akustične, direktno angažovane i možda najbolje njegove numere ove decenije. Poruka je vrlo jasna a ritam sekcija glasna i veoma upečatljiva. Nil zvuči riješen da se stvari promijene, a budući da ga na poslednjih nekoliko albuma zaokupljaju upravo ekološke teme, ne čudi način na koji se umiješao.

Energija koju sobom nosi protestni duh pjesme “Indian Givers” kao da izvire iz dalekih, s pravom nezaboravljenih šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je jedan od dva najznačajnija singer-songrajtera – drugi je, naravno, Bob Dilan- počinjao svoju monumentalnu karijeru. Karijeru koju zaokružuje u velikom stilu, širokog prerijskog srca i nesputanih ideala.