Dakle, pojavili smo se otprilike oko 2,30h ujutro pred stadionom, sve u nadi da ćemo biti prvi kojima će uspjeti dobiti brojeve, koji su pak značili narukvice, a one su magična ulaznica za najbolju poziciju koja postoji – fan pit. No, daleko smo bili od same ideje da je već 1350 tih istih brojeva bilo podijeljeno i da smo doslovno uletjeli u zadnju grupu od stotinu i pedeset sretnika kojima je jedna cura crnim markerom ležerno ispisala broj i omogućila nam taj famozni fan pit. Nakon besanih par sati (hej, pa što je to naspram sljedećeg dana i iste takve besane noći), prozvali su nas sto pedeset, smrznutih na betonu i pustili nas u ograđeni dio pred jedan od četrnaest ulaza u stadion. Nisu nam samo rekli da ćemo u tom istom prostoru provesti narednih 8 sati, točnije sve do 15,00 sati kad se službeno otvaraju vrata stadiona.

Da ne zaboravim, onih 1350 ostalih članova fan pita svoje su brojeve dobili par dana prije, jer su zakupili cijeli hotel nekoliko metara od stadiona, pa bi se nonšalantno pojavljivali par sati prije prozivke (da, da, čisto da se vidi jesu li svi ustrajni i na broju) i vratili u svoje sobice. Mi koji nismo zakupili hotel, mi smo tako stajali u tom ograđenom dijelu punih osam sati, stajali, sjedili, ležali, krivili kralježnicu i pržili se na vrućem milanskom suncu kao u kuhinji McDonaldsa. Srećom da su organizatori bili milostivi i pažljivi, pa su nam dijelili boce vode, a i polijevali ogromnim ventilatorom iz kojeg je pičila hladna voda i koju smo gromoglasno pozdravljali svaki put kad bi je usmjerili na nas. Bilo je pakleno i bilo je grozno i bili smo izmučeni i pečeni i kuhani, ali se nismo micali i odbrojavali smo sekunde do tih 15,00 sati.

Napokon, kad su otvorili vrata i pustili nas unutra, suočili smo se činjenicom da nam preostaje još pet sati do početka koncerta, ali dobro, što je to nama za izdržati. Sunce i dalje prži, ali se polako predaje i zalazi malo iza oblaka, malo iza stadiona, sreća što je toliko visok. Tamo negdje oko 17,00 sati, kad smo se već uljuljkali u drijemež, smireni činjenicom da smo unutra i da je to to, nastane cika i vriska, svi se dignu i potrče još par metara bliže stageu, jer eno je došao Šef. U kožnoj jakni, s crvenom maramom oko vrata, naočalama i akustičnom gitarom, išetao je flegmatično pred nas i počeo svirati „Growin' up“. Neki su žvakali sendvič - poput mene, neki su urlikali, ali rijetki su zapravo pojmili da je to to i da je on tu pred nama i da se napokon počinje događati dan na koji se čekalo pune tri godine (opet ja o sebi). Nakon što je odsvirao svoje, pozdravio nas i rekao da se vidimo za koji sat, vratili smo se par metara nazad i čekali dalje. Zanimljivo je bilo gledati kako se stadion puni i tako je u sljedeća tri sata napetost i nervoza među svima narasla do mjere da se počelo skandirati, praviti valove po tribinama, pjevati i zazivati, sve da bi nam Bruce i njegov osmeročlani E-Street Band – najbolji bend na svijetu, napokon izašli i počeli s rock'n'rollom.

Kad se zaorila Morriconeova „Once Upon a Time in the West“, delirij je službeno otpočeo, tribine su u plavim i bijelim papirićima ispisale „Dreams are alive tonite“, Bruce je bio oduševljen dočekom i raspalili su sa „Land of Hope and Dreams“, možda malo atipičnom za početak, ali zasigurno ne besmislenom. Odmah potom su krenuli prašiti redom po singlovima s „The River“ albuma, albuma čija je tridesetpetogodišnjica objavljivanja bila i povod istoimenoj aktualnoj turneji, pa je tako nastavio s „The Ties that Bind“, „Sherry Darling“, „Jackson Cage“, „Independence Day“ – pjesma koju je predstavio rečenicom da je to prva pjesma koju je napisao o odnosu oca i sina, motiv koji se proteže kroz brojne njegove pjesme, a ovog puta i dan pred jedan od najvećih američkih praznika. S „Hungry Heart“ je rasplesao sve, čak se i prošetao duž cijele pozornice, u želji da dotakne svačiju ruku i da ga svi vide, otišao je i van pozornice, nasred partera i tamo se isto rukovao i smiješio publici koja je bila u deliriju. Na pozornicu se vratio sa željom iz publike – „Lucille“, hitom Little Richarda i pošteno je odsvirao; vjerojatno je nikad nisu ni uvježbali, ali ipak su oni svi vrsni profesionalci, nisu se dali smesti i to su odradili bez greške. Uz zasigurno najljepše i najtužnije balade s dvostrukog „The River“ albuma, naslovnu pjesmu „The River“, te „Drive all Night“ i „Point Blank“, doveo je do suza pola stadiona. Bilo je tu i pjesama s nedavnog albuma „Wrecking Ball“ – „Death to my Hometown“, sociopolitička perspektiva na lešinare na vlasti koji ne rade ništa drugo do dovode u propast svoje sugrađane i zajednicu, tako aktualna za naše prilike. Naravno, ništa ne može bez onih par bijesnih sa žestokog prethodnika „The River“ albuma – „Darkness on the Edge of Town“ - „The Promised Land“ i „Badlands“, najbolji izbacivači sveg bijesa i ljutnje iz sebe. S najkomercijalnijeg albuma u karijeri, „Born in the USA“, odsvirali su istoimenu, zatim „I'm on Fire“ i onu koja je glavni adut za skupljanje fanova iz publike da plešu na pozornici; „Dancing in the Dark“ - fanovi se sami pozovu gore svojim natpisima sa željom da plešu ili sa Bruceom ili sa ostalim članovima benda, pa im on naravno udovolji željama i ostvari životni san pozivajući ih na pozornicu.

Bilo je tu i klasika s „Born to Run“ albuma poput „Jungleland“, pjesme s najljepšim sax solom kojem je dušu udahnuo pokojni Clarence Clemmons, a kojeg je dostojno zamijenio njegov nećak Jake Clemmons, neizostavne „Born to Run“, tokom koje se sva svjetla upale i svi zapravo shvatimo razlog zbog čega smo tu i to je zasigurno najljepši dio svakog koncerta, to zna i sam Bruce, pa je zato uvijek svira. Nakon obrade hita Isley Brothersa – „Shout“, koju je svirao skoro petnaestak minuta i koju nije želio prekinuti, valjda potaknut novim natpisima iz publike na kojima mu je sugerirano „Don't stop tonight“, ipak je završio, pozvao cijeli bend i pozdravljeni dugotrajnim pljeskom i uzvicima, otpratio ih iza pozornice, a on sam je uzeo akustičnu gitaru i usnu harmoniku, vratio se i pohvalio publiku prozvavši San Siro najljepšim i najdražim mjestom na svijetu za svirku, baš zbog te opipljive kemije i ogromne količine ljubavi koju nesebično dobiva od publike i na isti način je njima vraća. U znak zahvale, odsvirao je vjerojatno najljepšu pjesmu svog bogatog opusa, s „Born to Run“ albuma koji ga je katapultirao u zvijezde – „Thunder Road“ i pozvao nas da još jednom s njim sjednemo u auto, vežemo se i odvezemo se u život. Postoji li ljepši način da se završi jedan tako veličanstveni događaj? Ne postoji.

Ponovno uz zvuke Morriconeove „Once Upon a Time in the West“, polako smo izlazili iz stadiona, svatko u svojem filmu, neki grcajući u suzama – opet poput mene; neki ponovno oživljeni, ali svi ispunjeni neizmjernom srećom i mirom, osjećajem zbog kojeg je vrijedilo provesti sve one sate na suncu, sve zbog ta tri sata i četrdeset pet minuta… vrijedilo je i vrijedit će uvijek i baš zato je Bruce Springsteen jedan i jedini, neponovljivi glazbenik u čijem vremenu možemo biti zahvalni što živimo i čija energija, kvaliteta i snaga zvuka nema ni naznaka jenjavanju i zato svima koji još nisu, a pruži im se prilika, makar sjedili na najudaljenijim tribinama, ne da preporučam, nego želim da odu i da prisustvuju jednom koncertu i da si dozvole uživati i prepustiti se glazbi, jer je to ljubav i to je jedna od onih sitnica koje uljepšavaju ovo naše postojanje na Zemlji.

Bruce je dva dana nakon, u utorak 5. srpnja održao još jedan koncert na istom mjestu, ponovno oduševio sve drugačijim repertoarom i jednakim žarom i time se pozdravio s milanskom publikom, ali na tom koncertu nisam bila i iako vjerujem da im je bilo lijepo, meni će moje biti najljepše.