Po jednom od stihova možda najvećeg pop poete ikada naslovljen je biografski film o Stivenu Patriku Morisiju koji je fokusiran na period kasnih sedamdesetih, prije nego je Moz postao frontmen grupe The Smiths. Trejler filma “England is Mine” koji će biti premijerno prikazan sutra na festivalu u Edinburgu, a u britanskim bioskopima početkom avgusta, završava se scenom u kojoj se upoznaju Džoni Mar i Morisi, ali nažalost taj film nećemo gledati (nema sumnje da će jednom ipak biti snimljen). Vrijeme prije tektonskog pomaka koji je taj kreativni duo napravio u popularnoj muzici sažeo je reditelj i koscenarista Mark Gil u devedesetak minuta u kojima će očigledno dominirati dva glavna lika, Stiven kojeg tumači škotski glumac u usponu Džek Louden, poznat po nagrađivanim pozorišnim ulogama, i Linder Sterling, Stivenova dobra prijateljica i zanimljiva vizuelna umjetnica iz Mančestera, koju tumači Džesika Braun Findli, već na prvi pogled harizmatična mlada glumica koju pamtimo po ulozi u seriji “Downton Abbey” . Findli blista u svakom od do sada dostupnih kadrova, a čini se da je Louden dobar izbor za povučenog pjesnika u nastajanju koji mašta o osnivanju rok benda, na šta naročito ukazuje ova promotivna fotografija sa naočarima, gdje zaista podsjeća na Stivena Patrika iz mlađih dana. Pogledajte trejler u kojem nažalost nema nijedne Morisijeve pjesme, vjerovatno zbog toga jer je film baziran na neautorizovanom biografiji.

Dugo se čekalo da Lake Fest bude potvrđen, toliko dugo da se već pričalo da ga možda neće ni biti. Takva pitanja su logična kad najave kasne. Naravno da je dio pitanja išao i na račun prošlogodišnjeg uspjeha. Lake fest je doživio vrhunac svojim šestim izdanjem, i to se još uvijek prepričava. Posebno završna noć, koja je od prvog do posljednjeg izvođača bila potpuno besprijekorna, koja je okupila nebrojenu publiku, domaću i inostranu, koja je na istom mjestu imala i kantautorku iz susjedne zemlje (Saru Renar), i najbolje od domaćeg, lokalnog panka (Punkreas) i jedan od najuspješnijih i najboljih bendova trenutno na Balkanu (Stray Dogg), nosioce rap scene u Hrvatskoj (TBF) i zvijezdu kao što je Manu Chao, koji je u toku prošle godine bio aktuelan na svim nivoima, uz novo izdanje i turneju po Evropi.

Svaki povratak benda Gospoda Glembajevi je malo mučenje. Ugodno mučenje koje za sobom povlači najvažnije pitanje: jesu li se ovog puta vratili da ostanu?

Dok preslušavamo prvi, peti ili deseti put novu pjesmu „Violini“, pitanja se povlače u sjenku. Glembajevi su se okupili ponovo oko poezije, i čini se da ih jedino na taj način možemo vidjeti van neke jazbine u koju su se zavukli. Metaforički, naravno. Ovog puta Aleksa Šantić dobija melodiju, sjetnu, meku i zrelu. Ritam koračanja kroz sjećanje preko kog dominira harmonika i glas čovjeka koji je preživio da se sjeća. Violina je glas prošlosti lično, tih, ali jasan kao da je još uvijek tu.

Bližimo se polovini godine u kojoj smo slušali mnoge dobre i izvrsne albume, neki od njih nalaze se i na ovoj listi najljepših omota albuma, od onih poznatijih (nekima manje, nekima više) imena nepregledne muzičke scene na kojoj se, vjerovatno, pojavio neki savršeno dizajnirani omot koji ćemo otkriti tek za pola godine, ili tokom sledećih godina, baš kao što se mnogi vrijedni albumi iskopaju naknadno, nakon mnogih pročitanih preporuka, recenzija, godišnjih listi… Nadamo se da će vam ova polugodišnja lista biti estetski inspirativna, a ako već znate šta smo propustili da pomenemo, opomenite nas - i dopunite.

Nekoliko sedmica unazad Nikola Vranić aka J. R. August, jedan od najzaokruženijih kantautorskih glasova u regiji, na internet je porinuo trodjelni mini film “33” odnosno tri video rada nastala u internacionalnoj saradnji a koji su snimljeni u Zagorju, nedaleko od mjesta Zabok gdje autor živi, i stvara. To kako stvara je za medalju, jer sve njegove dosadašnje pjesme zvuče zrelo, decidirano i samouvjereno, kao intuitivan iskaz istančanog autorskog rukopisa.