Mikstejp: https://www.mixcloud.com/SergeStray/dme42ost22/
Clem Snide – Forever Just Beyond
Štreberski indi-folk kojim se u određenim (štreberskim) krugovima proslavio If Barzelaj (Eef Barzelay) ne plaća račune, kako se ispostavilo. Ni njegova grupa Clem Snide, ni on kao solo artist nisu, bez obzira na ograničeni uspeh, postali ekonomski održivi pa je bankrot bio prirodni ishod. Čovek je stvarno bankrotirao, ostao bez žene, kuće i sa dugovima za advokata. No, čuda se i danas dešavaju, ako si dobar čovek. Prvo mu je neki fan iz Španije platio taj dug, pa mu se javio Skot Avet iz benda The Avett Brothers, koji je veliki obožavalac njegove muzike, i pozvao ga da rade zajedno. Jedino mu se žena nije vratila, ali to je izgleda uspeo da preboli. Album je snimljen na Avetovoj farmi a pomogli su i ljudi iz Band of Horses i Old Crow Medicine Show.
Kad se poredi sa ranijim Barzelajevim radovima, posebno sa njegovim solo pločama, primećuje se da nema više onih setno-duhovitih pesama tipa „I Wasn’t Realy Drunk“ ili „Ballad of Bitter Honey“, pesme su sad samo setne, sa primesama filozofskih razmišljanja. Takva je prva pesma, „Roger Ebert“, o poznatom filmskom kritičaru čiju jednu misao često imam u glavi kad pišem recenzije: „Tvoj intelekt može biti konfuzan, ali tvoje emocije te nikad neće slagati“. Kad bi se čovek više udubio u ovu ploču (kao što ja nisam), verujem da bi našao dosta toga lepoga i intelektualno podsticajnog, jer ništa ne izoštri stvaralački impuls više od muke (bilo koje vrste). Ono što meni smeta, posle par slušanja, je nepostojanje pesama koje lako ulaze u uho. Ono što mi pak prija, to su harmonije Skota Aveta i svirka muzičara ali i lenji, umorni glas Barzelaja. Album koji raste sa ponovljenim slušanjima. (8.1/10)
Maria McKee – La Vita Nuova
Prva ljubav zaborava nema, kaže stara izreka. Izgleda da to ipak nije tačno. Novi album s moje strane nekad vrlo voljene i uvažavane gospođe MekKi nije povratio stara osećanja. Tim pre što je gospođa pod stare dane moralno zastranila, bar po mom sudu. Ne zato što je najzad sama sebi a i drugima priznala da je privlači isti pol (to više ne predstavlja problem ni pripadnicima „Dveri“), već zato što je tu privlačnost usmerila na znatno mlađe pripadnice istog. Takav majka-ćerka, ili čak baka-unuka odnos u ljubavnoj vezi i najtolerantniji (u koje i sebe svrstavam) teško mogu da progutaju. Ali, i kad ostavimo njen privatni život na stranu, i kad se posvetimo analiziranju muzike, situacija nije mnogo bolja. Marija MekKi je svoj novi život (la vita nuova) situirala u Veliku Britaniju o to se oseća u muzici. Kantri-bluz uticaji su potpuno ustuknuli pred engleskim folkom. Nije to samo po sebi problem, jer Marijin glas i pevanje, koji nikad, pa ni sad nisu bili sporni, se sasvim uklapaju i u folk obrazac. Problem je pretencioznost pesama koje su predugačke, prenatrpane rečima ali oskudevaju u melodijama za pamćenje. Zato ne oskudevaju u drami, koje ima na pretek. Nekako sve izgleda usiljeno, poput kakve loše pozorišne predstave. Šezdeset i pet minuta, koliko traje ovaj album, ne prođu za tren, pre će biti da se oduže kao gladna godina. Posle svega što sam rekao, relativno pristojna ocena koju sam dao kao da demantuje prvu rečenicu ovog teksta. Prva ljubav ipak ima neki kredit, ma šta radila. (7.2/10)
Miloš Zubac – Kosovska
Album „Kosovska“ je afirmacija kulturnih vrednosti srpskog naroda koji živi na Kosovu, i srpskog naroda uopšte. U osetljivom trenutku (koji traje godinama) rešavanja pitanja statusa mogao je Zubac krenuti linijom manjeg otpora i sigurnog uspeha, busajući se u patriotske grudi kao što su to neki drugi uradili, ali to ne bi bio Milan koga ja znam, to bi bio neki drugi, znatno manje drag čovek. On je, naravno, odabrao pravi put. Pravi put nije veličanje svog naroda na račun nekog drugog naroda, ma koji to narod bio, već upravo ovo što je uradio – afirmacija pravih vrednosti srpskog naroda sa Kosova, u ovom slučaju narodnih pesama. Ne junačkih, kako biste mogli pomisliti, već lirskih. Predivne lirske pesme bezimenog narodnog pesnika „klesane“ su stotinama godina. Pesme je Miloš pronašao u knjizi koja je izdata u Prizrenu sedamdesetih godina prošlog veka i kako kaže, najteže mu je bilo da odluči kojih će deset odabrati za ovu ploču... Kompletnu recenziju pročitajte OVDE.
Rebel Star - Demoni
Milan Glavaški ne mož’ da omane. Izgleda čak da je svaki njegov album sve bolji. Zna se da je on jedan od najboljih gitarista sa ovih prostora (iako mu se ta titula nedovoljno priznaje), zna se i da su tekstovi njegovih pesama takođe među najboljima kod nas (što mu se uglavnom priznaje) pa ne čudi što su mu albumi dobri, ali je ipak teško stalno dizati lestvicu (čitaj: podizati kvalitet).
Kod Glavaškog mi se najviše sviđa što njegovi radovi sa Rebel Star uvek imaju melanholičnu notu i patinu nostalgije za „boljim vremenima“ koja u realnosti nikad nisu bila posebno dobra. Ono što u njegovom slučaju frustrira je to što, i pored apsolutne podrške kritičara (nikad nisam pročitao išta negativno o Rebel Star), podrška publike izostaje, bar kad se radi o njenoj brojnosti. Mene to baš frustrira, a verujem i njega (u dubini duše) iako on to nikad i ničim nije pokazao. Stvara sa takvim elanom i posvećenošću kao da će ga pedeset hiljada ljudi dočekati na koncertu a dočeka ga mnogo, mnogo manje. Kad malo bolje razmislim, to je dokaz da pravi pesme iz pravih, unutrašnjih razloga, i da mu sama ta činjenica daje dovoljno satisfakcije da nastavi. Satisfakciju mu pružaju i posvećeni fanovi, mala grupa ljudi koja ide na svaki koncert, zna sve tekstove napamet, uživa u svakom tonu njegove gitare.
Album „Demoni“ je opet prepun bisera. Već prva pesma, otpevana u duetu sa Zvonkom Obajdin, koja sa svojim bendom Svemir doživljava sličnu sudbinu disproporcije kvaliteta i prihvaćenosti (…dok niko ne gleda, zaplešimo od muke…) u širokim narodnim masama, je brilijantna. Takva je i poslednja, „Praznična pesma“, a i sve one između, od kojih bih ipak istakao „Laži“ sa famoznim refrenom koji ide ovako: „Ja sam dete Boga Sunca i Tamne Zvezde Imperije, Zapovednik punih usta, ima da mi veruješ“. Neću da dužim, jer pravu recenziju radi Dragana Erjavšek. Samo da konstatujem da će teško neki album ove godine, bar što se mene tiče, preteći Miću Glavaškog i njegove Demone. (8.5/10)
Laura Marling – Song For Our Daughter
Laura Marling se kroz deset pesama obraća svojoj imaginarnoj kćerki dajući joj poduku za život u ovom androcentričnom svetu. Lorine ruminacije o položaju žene danas nisu puko feminističko-aktivističko dociranje već kreiranje potencijalnih situacija iz kojih žena izlazi slobodna i dostojanstvena… Narativ koji koristi Laura Marling ipak nije ono što ovaj album čini najboljim u njenoj karijeri. Muzika je ta što pravi razliku. Imala je ona muzički raznovrsnijih albuma ali ovaj pleni nekom nežnošću koja izbija iz svakog tona i naročito lepotom melodija i harmonija. U prvih nekoliko pesama prisutan je kompletan bend, da bi, kako se približavamo kraju, ploča postajala sve intimnija. Završnu „For You“ Laura kao da nam šapuće u uvo. Kristalno čista produkcija je itekako doprinela utisku koji se može sažeti u jednoj reči – divno!... (8.1/10)
Opširnu recenziju pročitajte OVDE.
Fiona Apple – Fetch the Bolt Cutters
Pred nama je još jedan album koji se bavi „ženskim pitanjem“, ali za razliku od Laure Marling, kod Fione Epl srce i mozak nisu u savršenoj ravnoteži - mozak dominira. Tema je žensko (i svako drugo) oslobođenje, do koga ne dolazi bez borbe. Otuda se adrenalin prosto preliva sa ove ploče. Nije to „lep“ album, nikako. „Fetch the Bolt Cutters“ uopšte nije milozvučan (smooth, što bi rekli Amerikanci), ne teče glatko. Nema gitara skoro uopšte, pojavljuju se u svega tri pesme. Sveukupan ton albuma više asocira na Brodvej nego na kantautorski folk. Način pevanja takođe. Specijalni zvučni efekti još više. Čak i lavež pasa i zveckanje njihovih ogrlica se uklapaju u tu Brodvejsku sliku. S druge strane, poruke su u širem smislu političke – dakle sasvim u tradiciji urbanih folkera sa istočne obale… (8.0//10)
Opširnu recenziju pročitajte OVDE.
Charley Crockett - Field Recordings Vol.1
Trideset i četvrta mu je a ovo je njegov šesti album. Odrastao praktično na ulicama raznih američkih gradova, od Nju Orleansa do Nju Jorka, Čarli je dobro ispekao zanat. Svira sve američke žanrove i to tako da je ponekad teško odgonetnuti da li je ta pesma koju izvodi kantri, bluz ili možda soul. Album „Field Recordings, Vol.1“ je žanrovski daleko strože definisan nego prethodna njegova dela. Ako ste slušali Smithsonian Folkways kolekciju folk pesama braće Lomaks, onda znate kako zvuči Kroketov album. Snimljen je na četvorokanalnom magnetofonu, koristio je stari radio mikrofon i stari mikrofon iz telefona i stvarno je dobio autentični zvuk braće Lomaks sa Parčmen farme. Čak trideset, uglavnom kratkih pesama se nalazi na albumu, ima originala ali i dosta obrada. Neke znam, neke ne znam, a te koje ne znam mi je teško razlikovati od Kroketovih originala. Možete već iz ovoga zaključiti da se radi o još jednom „roots“ muzičaru koga ćete, ako volite tu scenu, obožavati, a ako je ne volite, neće ni stići do vas ni Čarli Kroket ni njegova muzika. Po oceni ćete lako zaključiti da ja spadam u prvu grupu. (8.1/10)
Brandy Clark – Your Life is a Record
Čuo sam sva tri njena albuma, o drugom sam i pisao u prvom dnevniku (OVDE). Ne menja se tu mnogo, Brendi se i dalje drži teme koju najbolje poznaje. Problematika palanke. Nije ni čudo, ako se zna da je rođena u mestu Morton (cenzus 2010: 1126 stanovnika), država Vašington, par stotina milja južno od Sijetla. Njene pesme su kantri pesme čvrste, tradicionalne strukture sa tekstovima koji ne izlaze iz okvira žanra. Sreća njena što su visokog kvaliteta kojim nadilaze ograničene okvire u koje su ugurane. Da razjasnim – melodije podsećaju na neke ranije ali su dovoljno drugačije da ne budu kopija, tekstovi se bave starim temama, ali na novi način pa sve to zajedno daje pesme koje će se dopasti ljubiteljima kantri muzike. I za Brendi za mene je to sasvim dovoljno. Bilo je dovoljno i za slavnog Rendi Njumena, pa je rešio da učestvuje u jednoj od pesama. (8.1/10)
The Mountain Goats – Songs for Pierre Chuvin
Ovaj album je prvi posle „All Hail West Texas“ iz 2002. koji je snimljen Panasonik Boomboxom, što je inače bio Darnielov uobičajeni način snimanja albuma na početku karijere. Još jedan štos s početka karijere je bio primenjen – izdat je na kaseti. Uzrok ovog povratka u prošlost Džon Darniel nalazi u epidemiji korone koja je onemogućila turneje i rad sa bendom na snimanju regularnog albuma. Album pripada ciklusu „Songs for…“ kojem pripadaju još dva albuma The Mountain Goats –"Songs for Petronius" i "Songs for Peter Hughes". Pesme su za Pjera Šuvina (ako se tako izgovara), francuskog istoričara, čiju je knjigu „A Chronicle of the Last Pagans“ Darniel čitao tokom izolacije. Sam je objasnio način rada, koji me u mnogome podseća na projekat Denisa Kataneca „Sveske bijednih“, s tim što je Denis svaki od tri albuma iz serije „spakovao“ za jedan dan, dok je Darnielu trebao dan za svaku pesmu. Čitajući pomenutu knjigu, u određenim trenucima je dobijao inspiraciju, prekidao čitanje i prešao na pravljenje i snimanje pesme. I tako deset puta.
Dakle, album se, što se sadržaja tiče, zasniva na knjizi a što se muzičkog dela tiče, na dosadašnjim pesmama The Mountain Goats. Ko je ikad čuo išta od njih, smesta će prepoznati tu muziku. Džon Darniel je izuzetno načitan, elokventan i obavešten pojedinac, čije interesovanja su široka da šira ne mogu biti – od grčke filozofije do američkih rvača. Muzika mu je, naprotiv, prilično šablonizovana i predvidljiva. Mi fanovi mu to ne zameramo jer nas dovoljno zagolica tekstualni predložak da bismo se mnogo bavili muzikom. Uostalom, u njoj je uvek dovoljno drame i patosa da budemo zadovoljni. Od kad je prestao da piše o ličnim stvarima („Sunset Tree“, 2005) uvek izabere temu kojom će se na dotičnom albumu baviti i toga se pridržava. Ovoga puta reč je o kasnom paganizmu četvrtog i petog veka, za vreme Rimskog carstva. Tema je izgleda ipak u nekoj korelaciji sa aktuelnom pandemijom, s tim što smo danas mi, ljudi koji imaju fizički kontakt, ti poslednji pagani. Možda je to samo moje, pesimističko tumačenje. Kako je Džon Darniel moj najomiljeniji rok autor koji se pojavio posle 1990. a album je, iako kućne izrade, sasvim u proseku njegovih izdanja (kojih ima bezbroj), ne može dobiti manje od osmice. Za veću ocenu morao bi imati bar jednu izuzetnu pesmu (8.0/10)
Cowboy Junkies – Ghosts
Šta reći o još jednom od najdražih bendova nastalih tokom mrskih osamdesetih i njihovom (ček’ da prebrojim) dvadeset i drugom studijskom albumu. Priznajem da se nema mnogo toga novoga reći. Ako se do sada niste susretali sa Margo Timins i familijom preporučujem vam „The Trinity Session“ koji će vam dati sve potrebne informacije o njima. Tu se nalazi suština umetnosti ove grupe. Sve posle tog albuma je razrada, istina prilično ujednačenog kvaliteta. Osnovni preduslov da ih zavolite je da vam prija melanholično-depresivna muzika. Ako čeznete za brzom pesmom, zaboravite ih. Ne mogu da se zakunem, ali mislim da su što se brzine tiče, računajući celu karijeru, stigli najdalje do usporenog srednjeg tempa. Ni ovaj album se ne razlikuje. Starom melanholiku poput mene se ovakve stvari sviđaju, ili me bar ne nerviraju, tako da ide standardna ocena. (8.0/10)
Joe Ely - Love In the Midst of Mayham
Starog favorita Džo Elija sam upoznao još u doba panka, kada je kao kantri izvođač išao na turneju sa, ni manje ni više nego grupom The Clash! U to vreme pojavio se i kod nas njegov album „Live Shots“ sa nekoliko odličnih pesama (Fingernails, Boxcars, She Never Spoke Spanish To Me, Fools Fall In Love…). To mi je bio prvi dodir sa nekim pripadnikom kantautorske scene iz zapadnoteksaškog grada Laboka (Lubbock) poznatog po tome što je rodno mesto Badi Holija i Vejlona Dženingsa. Čini mi se da sam tek kasnije saznao za tu scenu (Džimi Dejl Gilmor, Buč Henkok, Teri Alen uz Džo Elija) , iz časopisa Ritam, iz tekstova Žikice Simića. Eli je bio najžešći od njih. Ono što je svirao bilo je više rokenrol nego kantri, pa ne bi ga u protivnom momci iz The Clash tako lako uzeli pod svoje. Na ovom albumu, sada već u poznim godinama (rođen 1947.), daleko je smireniji, čak do neprepoznatljivosti. Meditativne balade dominiraju ovim izdanjem. Ono što ga nije napustilo, kad energija već jeste, je dar da napiše dobru pesmu. Njegov bariton je sa godinama dobio patinu, iako nema ni traga hrapavosti u glasu. Kristalno je čist, kao i zvuk akustične gitare koji ga prati. Tu je i diskretna ali vrlo primetna harmonika Džoela Guzmana. Uostalom, kakav bi to zapadnoteksaški album bio bez harmonike. Neće ovaj album promeniti svet, neće čak izazvati ni talasanje u čaši vode, ali neće vam ni naškoditi, ni na koji način. (8.0/10)
Lucinda Williams – Good Souls Better Angels
Evo i ploče koja mi se stvarno sviđa. Bez ikakve rezerve. Možda baš zato što je bazirana na bluzu. Jer, kad pogledam prethodne dve koje sam recenzirao, kod Fione bluza nema nikako, kod Laure samo po „filingu“ ali ne i po formi, dok kod Lusinde skoro da i nema ničeg drugog do bluza. …Bluz bugi kojim nas obasipa Lusinda Vilijams i njen bend na ovom albumu je, kako neki kritičari zameraju, jedna dugačka pesma koja traje šezdeset minuta. Ti ljudi ili ne vole bluz, ili ne vole Lusindu, ili ne vole ni jedno ni drugo. Naravno da se u tom muzičkom pravcu starom preko jednog veka ne može biti inovativan a da se ne pređe u „crossover“. Kod bluza je jedino relevantno merilo sa koliko se strasti i uverenje izvodi. Ako je zaista tako, onda tu Lusindi nema premca... (8.2/10)
Komletnu recenziju čitajte OVDE.
Evo i ostalih preslušanih albuma:
Brent Cobb – No Place Left To Leave (7.7/10); Chicago Farmer – Flyover Country (8.0/10); Miss Tess – The Moon Is an Ashtray (8.0/10); Nadia Reid – Out of My Province (8.0/10); Steep Canyon Rangers and Ashville Symphony – Be Still Moses (7.3/10); Tenille Townes – Road to the Lemonade Stand EP (7.3/10); The Mastersons – No Time for Love Songs (7.0/10); Will Sexton – Don’t Walk the Darkness (7.4/10); CocoRosie – Put The Shine On (8.0/10); Torres – Silver Tongue (8.0/10); Caleb Caude – Better Hurry Up (8.0/10); Tennis – Swimmer (7.4/10); Della Mae – Headlight (7.7/10); Trixie Mattel – Barbara (7.0/10); Danny Barnes – Man On Fire (7.8/10); Pearl Jam - Gigaton (7.2/10); Paul Burch – Light Sensitive (7.5/10); The Strokes – The New Abnormal (8.0/10); Songdog – Happy Ending (8.0/10); Sam Doores – Sam Doores (7.8/10).