Bitipatibi je, očigledno, labilno jedinjenje – polivalentne veze koje Una uspostavlja se vrlo često prekidaju, a to je posledica njene hipersenzibilne harizme. Takve osobe uspostavljaju tanane lako kidajuće veze. To nije dobro za stabilnost karijere, ali jeste dobro za muzičke promene. Svaki od elemenata jedinjenja kakvo je rok bend daje mu određene karakteristike. Tako će i promena gitariste dovesti do promene zvuka čije razmere mi u ovom trenutku ne možemo da sagledamo. Jer Kraka nije Skopulovič i ne treba da bude. Ali, na albumu o kome se ovde govori svirao je Skopulović. Njegovim odlaskom počinje nova faza karijere Bitipatibi, a to ćemo tek čuti kako zvuči.
Sve je počelo sada već prilično davne 2011-te. Una je i pre toga pravila i objavljivala pesme, ali osamnaestog novembra te godine sam prvi put gledao Bitipatibi. Bio je to onaj, na opšte iznenađenje rasprodati „double bill“ Stray Dogg/Bitipatibi u okviru serije koncerata koje je organizovao Dom omladine Beograda pod nazivom „Scena uživo“. Prvi album „Lešnici divlji“ izdali su, kako reče Una, kod Velje Pavlovića u emisiji Nivo 23, 2013-te, iako sam ga ja stavio na svoju listu najboljih domaćih albuma još 2012-te. Na njemu se nalaze svi rani favoriti, pesme „Milutine“, „Andrija“, „Mi smo od šećera“. Već tada je definisan Unin prepoznatljiv stil.
Evo šta sam decembra te godine napisao na svom blogu o njemu: „Una Gašić je devojka koja ima vrlo izraženu autorsku individualnost. Vokal je "distant", produkcijski namerno smešten u daljine i visine i negde pozadi, a muzika se kotrlja negde dole i napred u trodimenzionalnom zvučnom koordinatnom sistemu, pa to pevanje zvuči kao da nije sa ovoga sveta. Emocije koje Una emanira nalaze put do slušaoca i zahvaljujući ritam sekciji Jovanović/Ajković koja čini kontrapunkt gracilnom vokalu (taj odnos podseća na onaj u Joy Division-u), a posebno mi se dopala diskretna gitara Ivana Skopulovića koja ni u jednom trenutku ne pokušava da izbije u prvi plan.“ Ne bih ništa menjao u tom tekstu.
Pet godina je trebalo Uni Gašič da kompletira drugi album, što zbog promena u sastavu, što zbog njene težnje, čak opsesije, da sve bude savršeno. E, pa, vredelo je čekati. Savršenstvo će, naročito njoj koja toliko žudi za njim, u poslednjem trenutku izmaći samo da bi je zagolicalo da i dalje traga za njim. Kao da bi Una priznala da ga je i dohvatila! Ta potraga je ono što nju pokreće. „Mali Betmeni“ koji otvaraju album su postali beogradski hit čim su objavljeni u „live“ verziji i najbolji su primer Unine nedokučivosti „leti kad im sunce kose oboji, puni pitanja, mali betmeni, da li voliš me, koliko ja tebe?“ Bolje da ni ne pokušavamo da tumačimo ko su mali betmeni. Bolje da uživamo u lepoti ključnog iskaza ove ultimativne ljubavne pesme, „weltschmertz ima oblik tvojih očiju“.
Koliko je malo reči potrebno Uni Gašić da iskaže ono što joj je na umu! Zašto su „Lešnici divlji“ za nju toliko značajni? Oba albuma se tako zovu, na ovom se u dve pesme pominju. I te mačke – na kaverima oba albuma su mačke. Pominju se betmeni, sundjer Bob, Patrik, kestenje na omotu drugog albuma, pun mesec. Sve to miriše na detinjstvo, na vreme kada smo bili zaštićeni i sasvim bezbedni. Kada nismo morali da se suočavamo sa surovim svetom. Miriše na čednost, čistotu, neiskvarenost. Tako izgleda, da je ceo Unin opus posvećen potrazi za savršenom ljubavlju. Ljubavlju koja ništa ne traži od nas – onoj koja samo daje. „...A gde su ti dečaci koji meni bi se dopali...“ kaže Una u „Pesmi o Beogradu“ gde se Beograd naravno ne spominje uopšte, pominje se potraga za idealnom ljubavlju, ali za nas žitelje tog prokletog grada pesma o ljubavi je pesma o Beogradu. To su te Unine asocijacije – pesma „Glečeri“ je u stvari pesma o Beogradu „...i vodi nas lagano, gde Dunav je bio, na mleko i kafu...“. Ne znam šta je to što je „beogradsko“ u muzici Bitipatibi, ali kada bih morao da odaberem grupu koja najbolje odražava duh Beograda, to bi bili oni.
Dosta toga ne znam i ne razumem kad je reč o Bitipatibi, jer Unin tok misli koje pretvara u reči ne sledi nikakvu postojeću logiku do svoju. Jedino što znam je da mi ono što čujem prija, da budi asocijacije na detinjstvo, da opušta i relaksira. Uklapanje klavijatura Gašićeve i Skopulovičevih gitara je savršeno, na ovom albumu je čest gost saksofonista Dušan Petrović koji obogaćuje zvučnu sliku tako što na mazzystaroidnu matricu dodaje marksandmanovski vajb. Dobrodošla razlika u odnosu na prvenac.
Čini mi se da ove godine, bar što se regionalne scene tiče, ne čuh bolji album. Čudi me da je njegov izlazak relativno slabo propraćen u štampanim i elektronskim medijima regiona. To je posledica činjenice da se Una Gašić slabije snalazi u poslovnim aspektima bavljenja muzikom nego što se snalazi u kreativnim, pa mislim da je krajnje vreme da angažuje menadžera koji bi se bavio tim veoma važnim delom posla. Ako ga već ima, izvinjavam mu se, ali njegov rad se baš i ne primećuje. Imajući u vidu kvalitet koji poseduje, šteta je da njena muzika ne dođe do mnogo šireg kruga ljudi. Mnogo šireg od kruga „dvojke“.
- Krug „dvojke“ – kružna trasa tramvaja broj 2, u prenosnom značenju „uži centar Beograda“
Ocjena: 8.2/10