piše: Vladimir Skočajić Skoča

Propustio sam prvi autobus. Nisam mogao da se guram. Sledeći je došao posle 15 minuta. Bio je krcat isto kao onaj prvi. Pogledao sam na sat i skapirao da nemam vremena. Morao sam da uđem. Na sastanak sam zakasnio, mada to nikome nije smetalo osim meni. Koliko je razgovor bio konstruktivan, bolje da sam propustio i taj drugi autobus.

Neposredno posle bombardovanja desilo se pomračenje sunca. To je bilo onda kada su ljudi spuštali roletne, krili se po podrumima, a oni hrabriji su iz fioka vadili 3D naočare koje su im ostale od „Ajkule“ i krišom gledali u nebo. Kako osim par zvezda padalica na moru nikad nisam video nijednu

Stray Dogg nisu više ono što su nekad bili – Dušan Strajnić sam, otuđen i povrijeđen, skriven iza razarajućih emotivnih stanja, tužnih stihova i gitare, ni Dušan Strajnić s bendom, isti usamljenik koji je, ipak, umjesto poniranja izabrao da se socijalizuje i razigra sopstveni izraz, već je bend u pravom smislu te riječi, organizovan po zvučnim i svim drugim principima, i konačno je koncertna punoća zvuka prenesena na novo studijsko izdanje, bez obzira što autorske zasluge i dalje idu na dresu istog čovjeka.
Melodi je stajala ispred panela i mlatila praznu slamu. Moj zadatak bio je da dam testimony. Mene su kao proganjali i treba da kažem kako je biti gonjen. Nije to imalo nikakve veze sa istinom. Melodi je nosila plavu haljinu, imala je dobre mišiće, dobre noge. Sva je bila dobra.
– Nismo željeli odvratna imena Sergejevih Rusa. Uostalom, Sergeja boli kurac za Rusiju. Je li tako – rekla je i pomazila ga po bradi. Njihovi prijatelji su se smijali.
– Morate da ga vidite dok spava. Diriguje velikim simfonij­skim orkestrima. Stiv će da bude dirigent. Novi Karajan. Svijet će da najebe zbog njegove genijalnosti. Taj mali mora nešto da uradi. Ovo nije roditeljsko sranje, nemojte to da mi kažete – re­kao je i nasmijao se. Svi su se smijali. Druga flaša Caberneta bila je prazna. Čaše su bile pune. Sergej je pojačao muziku.

Ana Popović je jedna od onih rijetkih muzičarki odnosno muzičara koji su uspješni u inostranstvu, o njoj se tekstovi objavljuju u najpoznatijim gitarskim magazinima a koncerti su prava mala atrakcija. Krajem prošlog mjeseca Ana je izdala trostruki album prikladno nazvan „Trilogija“ sa kojeg je najprije izdvojila singl „You Got the Love“, inspirativnu obradu pjesme koju je su sredinom sedamdesetih izvodili Rufus i Chaka Khan.

piše: Vladimir Skočajić Skoča

Postoje te neke pesme koje tvoja osećanja uhvate za revere, podignu ih od zemlje, tresu ih gore-dole, levo-desno, dok se tvoja duša sastavlja ili rastavlja. Da „Harvest Moon“, tebi se obraćam.

Dok je slušaš, ispred očiju ti prolaze ljudi, kalendari, snegovi, vrućine, učionice, amfiteatri, otkačene trole, kiše, jutra, iskvašene rizle u žutom lišću i noći. Nešto od toga je još uvek tu, mnogo toga nije, neke stvari upravo odlaze, a druge ti se uz ovu melodiju sramežljivo prikradaju. Krug života u 304 sekunde.

Sećaš se onog dana kada si je prvi put čuo. Dobro znaš da onaj sedamnaestogodišnji klinac koji ti je pre par nedelja rekao da je baš u tvojoj emisiji otkrio Nila Janga, nije bio ni rođen tog proleća kada si kod SKC-a prvi put stavio „Harvest Moon“ kasetu u vokmen. On čak ni ne zna šta je vokmen. Razmišljaš da li da mu kažeš da će ga sve ono što doživi 2016. uz „Harvest Moon“ emotivno razneti 2036, ali ipak odustaješ. Što bi rekla njegova generacija, ne želiš da mu spojluješ.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio