Kantautorka iz Beograda čija muzika prelazi kontinente, i polako ali sigurno širi krug fanova, unekoliko drukčijim, šaputavim vokalom i suptilnim zvukom klavijatura - samo ovlašno uokvirujući kamernu atmosferu - oslobađa do sada rjeđe iskazivanu senzualnost i indikativnu količinu intimnosti. Sve to u pjesmi napisanoj na proputovanju, tačnije turneji koju je imala sa Blues karavanom izdavačke kuće Ruf Records, inspirisanoj “neprekidnom udaljenošću i čežnjom do koje se stiže kada se živi nomadski”.
S tim u vezi je i naziv njenog novog EP izdanja, "Outside Looking In", usmjerenog dublje unutra i zbog čnjenice da je nastajao ovoga ljeta u periodu samoizolacije, čija je najavna numera “izmjerena” sasvim svedenim, ali elegantno izvedenim aranžmanom. Blagi poetički i stilski zaokret intrigira i prija kako onima koji već poznaju njene prethodne albume, tako i slušaocima prvi put zavedenim možda baš ovim singlom, praćenim spotom koji je Katarina Pejak korežirala u saradnji sa snimateljkom Ivanom Čutura.
Erotično i melanholično se stapaju u jedno, bivajući svejedno da li je “Weeping Wind” nastala pod uticajem maestra Leonarda Koena, kako sugeriše autorka, njenog miljenika Toma Vejtsa ili neponovljivog Nika Drejka koga takođe pominje u intervjuima, ili je samo prirodan izraz kreativne i pride samospoznajuće individue - žene koja se mijenja na svom muzičkom, ujedno životnom putovanju.
Jedna od najomiljenijih i definitivno najdražesnijih glumica XX vijeka proslavila se sa 24. godine, ulogom u klasiku Vilijema Vajlera, “Praznik u Rimu”, za koji je nagrađena Oskarom. Njen aristokratski šarm i prefinjenost bez trunke pretencioznosti nisu bili samo plod glumačke vještine za ulogu princeze Ane u pomenutoj, neodoljivoj romantičnoj komediji, već su joj, takoreći, urođeni – rođena je kao kći baronice iz Holandije, čije porijeklo seže do francuskog i britanskog plemstva. Otac, bankar po profesiji, napušta porodicu kada je Odri imala samo šest godina, i taj je događaj ostavio dubok trag u njenom (emotivnom) sazrijevanju.
U Holivudu je osvojila najuglednije režisere i producente, a publika širom svijeta paralelno ju je zavoljela i kao modnu ikonu, dugogodišnju Živanšijevu muzu i oličenje besprekornog stila. Američki filmski institut proglasio je Odri Hepbern trećom najvećom ženskom zvijezdom svih vremena, s razlogom: nezaboravne su njene uloge u klasičnim, često romantičnim filmovima “Doručak kod Tifani””, “Sabrina”, “Priča o kaluđerici” (za sve je dobila oskarovske nominacije), zatim “Moja draga gospođice, “Šarada”, "Ljubav poslijepodne" (za koje je nominovana za Zlatne globuse)…
Ona je brižljivo birala filmove u kojima će glumiti, sarađivala sa najvećim režiserima svoga doba i većinom vodećih glumaca, koji su najčešće bivali znatno stariji od nje – po dvije, dvije i po decenije! Holivud je u merkantilne svrhe dugo koristio njenu personalnost odnosno lik nevine, dobrodušne i beskrajno drage djevojke sa širokim osmijehom, pa čak i u kultnoj ulozi božanstvene “dame za druženje” Holi Golajtli.
U nepuna tri minuta četvrti singl više nego obećavajućeg beogradsko-budvanskog benda protutnji kao prava fatamorgana, vrlo kratak ali ubjedljivo ubojit svirački, koncepcijski i produkcijski, pa naprosto nije moguće ne pustiti pjesmu iz početka – puno puta.
Potencijal mladih muzičara koji su sa samo nekoliko pjesama izgradili specifičan i na ovom podneblju potpuno drukčiji stil - prilagođavajući dinamiku i snagu tzv. pustinjskog roka različitim, a opet sličnim senzibilitetima četiri ravnopravna (ko)autora i izvođača – prepoznali smo već od starta, proglasivši njihovu prvu pjesmu Singlom sedmice. “Vitalne supstance” pratili su "Efikasan način bekstva" i “Sposobnost za ubijanje” (u saradnji sa Dukatom iz grupe Stray Dogg), oba efikasna i snažna singla, pa sve skupa budi nadu da će debitantski album “Tarangira” biti "opasno" osvježenje na regionalnoj sceni, sa daškom svjetskih trendova.
Podsjetimo, sastav Savana čine četvorica gitarista i vokalista - Andrej Lovrić, Aleksa Majstorović, Dario Vuksanović i Aleksa Nedić, a za bubnjevima i u ovom singlu gostuje Marko Ajković.
Pedeset godina poslije svog prvog solo albuma ”Makartni I”, rasterećene i nepretenciozne ploče (i kasete!) neposredno nakon raspada Bitlsa, Pol Makartni će objaviti treći po redu album koji je potpuno sam odsvirao, kreirao i producirao, te snimio u kućnom studiju.
1980. godine nastao je potcijenjeni album ”Makartni II” – nakon što je rasformirao grupu Wings- na kome se još neopterećenije i inventivnije poigrao i eksperimentisao sa aranžmanima, instrumentima (uključujući sintisajzer!) i strukturom pjesama, toliko da je to jedan od njegovih najzanimljivijih, nedovoljno priznatih radova.
Stoga ne možemo govoriti o još jednom Polovom albumu, već postoji mogućnost da to ponovo bude nekarakteristično djelo sklono da iskače iz klasičnog makartnijevskog manira iz njegove post-Bitls karijere, koja uprkos predvidljivosti sadrži mnoštvo pop bisera.
Značajnu pažnju na nezavisnoj sceni izazvala je nova postava benda koji prati Sanu Garić, a prije svega dvije nove pjesme kojima najavljuje EP, koji će najvjerovatnije produžiti u LP.
Stih “nedostaju borovi i vedro nebo” samo nagovještava impresivnu nostalgiju za morem i “talasima leta” koji su mnogim stanovnicima Srbije nedostajali tokom prethodnih mjeseci. Pjesma “Prirodno” virtuelno plovi ka Mediteranu, počinje morskim šumovima, hvata zamašan zalet bas dionicom Milorada Ristića, a šaputavi vokal i sint autorke Sane Garić nose nas na talasima nježne nostalgije sve do jednog od ljepših i eteričnijih refrena poslednjih godina. Prvoklasni, plesni elektro pop na koncu očarava i impresionističkim "skicama" gitare Dušana Ristića, sve uz perkusije Feđe Franklina i savršeno pogođenu produkciju Radana Đorđevića aka DJ Rahmanee-ja…
Sana Garić iza sebe već ima zapažen prvi album, sa prel(ij)epim singlom “Cvet u vodi” kao centralnom temom a na neki način i metaforom sopstvenog poetskog rukopisa. Ovim singlom najavljuje EP izdanje koje bi, sva je prilika, mogao prerasti u LP, kako je to izjavila u jednom intervjuu. Ista ekipa, uz pojačanje od strane Janje Lončar, prethodno je već poentirala tj. snimila takođe vrlo zanimljivu i romantičnu numeru “Deo sebe”, pa je očigledno da je ovako vrsna, iskusna ekipa muzičara dobrodošla kantautorki čija je muzika, njihovim učešćem, dobila jaču dinamiku i neku novu dozu modernosti, zadržavši blagu retro notu kojoj je Sana sklona - jer je očigledno veliki ljubitelj sint pop muzike osamdesetih.
Novi film Dejvida Finčera, jednog od vodećih sineasta današnjice, prvi je posle izvanrednog i prilično potcijenjenog bioskopskog hita “Iščezla” (Gone Girl) iz 2014. godine; snimljen je u crno-bijeloj tehnici kao posveta tridesetim godinama prošlog vijeka odnosno Zlatnom dobu Holivuda, nastao po scenariju koji potpisuje rediteljev otac, Džek Finčer. On je biografsku priču o Hermanu Mankijeviču, poznatom holivudskom scenaristi i književniku, napisao još prije četvrt vijeka, fokusiravši se na kako životnu dramu glavnog junaka tako i nastajanje neponovljivog “Građanina Kejna”, po mnogima najboljeg filma svih vremena kojim je (u Holivudu) debitovao genijalni Orson Vels.