Auto drama

Izbegavam da vozim

to je i on znao

Poštedeo sam ga briga oko vožnje pre osamnaeste

i bruke kod kolega oko potencijalno nepoloženih

vozačkih ispita

Silazeći stazom ka automobilu rekao sam mu

Žozika Franc je zgužvala lokalne novine

stvari nabacala u torbu

zaključala sobu u potkrovlju

podigla palac i začas se našla u velikom gradu

ali uopšte me nije slušao

skidao je noćne leptirove sa farova i

podizao brisače da bolje istruže plastičnom

lopaticom za led suva ptičja govna

pravio sam mu društvo vozili smo do reke

da sačekamo komšinicu koja je trajektom dolazila

iz Rumunije

Rekao sam mu

Danju vozi djubretarski kamion - noću postaje

Papa Nibo, hermafrodit prorok smrti

ali me je buka kamiona koji nas je preticao nadjačala

spustili smo se skoro do obale

točkovi su u šljuknu utisnuli zapis jedne automobil-drame

u njoj moj otac i ja sedimo na prednjim sedištima

slušamo radio

ćutimo

i poštujemo konvenciju žanra

Odlomak prvi:

aretha/crystal juxebox queen of hymn & him diffused in drunk transfusion wound would heed sweet soundwave crippled & cry salute to oh great particular el dorado reel & ye battered personal god but she cannot she the leader of whom when ye follow, she cannot she has no back she cannot..beneath black flowery railroad fans & fig leaf shades & dogs of all nite joes, grow like aches & cures the harmonica battalions of bitter cowards, bones & bygones while what steadier louder the moans & arms of funeral landlord with one passionate kiss rehearse from dusk & climbing into the bushes with some favorite enemy ripping the postage stamps & crazy mailmen & waving all-rank & familiar ambition than that itself, is needed to know that mother is not a lady,..aretha with no goals, eternally single & one step soft of heaven/ let it be understood that she owns this melody along with her emotional diplomats & bar earth & her musical secrets...(iz romana „Tarantula“, 1966)

Kako me progoni ona tvoja
Galerija jorgovana
Prema dvorištu bez znaka
Od puteljaka
I gnjilih krušaka
Gdje je nekad i jedna džanja bila
I paviljon kokošaka
 
Kao da je od kamenja bila
Kad ih ubrah
 
Kao da je od širokih linija sveske bila
Kad ih u herbarijum sahranih
 
Kao da ti radost ne darivah
I ti meni bajke i prasak svjetla
Od sata što otkucava
I sobe iznad stepeništa
I ruku od tijesta
 
I par cipela od plastike
Par djedovih kopački
Ispod televizora
Malih, manjih od njega
Malih, za male noge, noge od miša ili skakavaca
 
Kao da ti glasom ne kazivah
Što kazivahu mnogi bolje i ljepše
Da smo svi od djetinjstava
I od predaka
 
Kao da ti cepelin ne poslah
Snovima krovove ne prekoračih
Preko stare škole od hljeba i heroja
Spomenika mrtvih studenata
Do one česme od jagoda
Česme od krompira
Vode od svih dvorišta što se slila
Što se ne hladi, ne grije
Što se ne ponavlja
Vode što i dalje me umiva
 
Kako me progoni
Mimogred
Kutija cigara
Stara kuća, ako je zapravo ta kuća ikad bila
Ako se majka moja rodila
Ako sam rođen ja
Moj brat
Ako je svaka travka bila
Jabuka pala i istrulila
 
Ako je sve ovo sreća
Putevi puža
Tragovi plovila i ožiljak karanfila
 
Prati me neka magla od bašte
Ruke od granja
Podrum od tame
Tvoja garnitura malih običaja
Da ko ne vidi
Da ko ne sazna
Da si nenametljiva kao smrt
Da si nečujna ko toplota
Kad dan se smiri
Toplota dana kad žeže
A kante pune pečuraka.

*Zoran Rakočević (1985) pozorišni reditelj i politikolog, živi na relaciji Podgorica - Cetinje - Kolašin. Bavio se monitoringom izbornih procesa u pojedinim istočnoevropskim zemljama, projektnim menadžmentom, a u pozorištu se ostvario kroz više režija u CNP - Scena Akademija, CZK Tivat, Budva Grad teatru, ATAK artu Podgorica, Kolašinskom pozorištu i td. Poeziju piše povremeno, za sebe, a objavio je nekoliko pjesama na elektronskom portalu za političko-književne teme fenomeni.me pod pseudonimom Knez Lav Miškin.