Bio sam tužan posle koncerta. Ne zbog toga što nije bilo dobro, jer bilo je. Iz sasvim drugih razloga. Pomislio sam na to da je Mark Olson izuzetno talentovan pisac pesama koji nikad za to nije dobio priznanja koja je više nego zaslužio. Nije ni njegov kompanjon Gary Louris ali, kako Louris nedavno reče u intervjuu za “Songfacts”, The Jayhawks danas sviraju pred mnogo brojnijom publikom nego nekada. Nisu postali velike zvezde, ali su, zahvaljujući dugovečnosti, ipak počeli da ubiraju plodove svoga rada.

Sigurna sam da gledanje sopstvenog festivala kako raste budi u organizatorima neki roditeljski ponos. Ali ne rastu svi festivali na isti način. Nekima je cilj omasovljavanje publike, a neki su zadovoljni publikom koja zna šta je došla da čuje. Za te druge uvijek imam posebno poštovanje. Kvalitet prije svega, pažljivo probrana imena (jasno je da postoje ograničenja u finansijskom smislu, ali i dalje se može birati) i domaćinski odnos i prema učesnicima i prema publici – nema to svaki festival. Na nekima vam daju akreditaciju, pa vam ne dozvoljavaju da priđete pozornici na trideset metara, na drugima vam je uskrate iz nepoznatih razloga, možda zato što ne prepisujete iz saopštenja za medije ili kažete da su im hedlajneri loši, a vi samo imate svoje mišljenje.

SeaRock ne boluje od dječijih bolesti. Ima dozu smirenog pristupa svima, pa ako nervoza i postoji unutar organizatorskih redova, ta nervoza još uvijek nije izašla na površinu. Uvijek ljubazni kad vam je potrebna informacija. Uvijek zadovoljni onim što na kraju ispadne. Uvijek realni po pitanju očekivanja, i uvijek realni po obavljenom poslu. A nije to samo posao, već neizmjerno zadovoljstvo, dovoditi u Crnu Goru muzičare koji nikad ne bi stigli do nas, šačice poštovalaca americane i američkog folk rocka. Kao što sam gore napisala, odnos organizatora i publike uvijek podrazumijeva izvjesnu bliskost, pa i onda kad se uopšte ne poznaju.