Prošlo je pet punih godina od kada se, naizgled niotkuda, pojavio Big Thief – bend iz Bruklina sa snažnim folk korijenima, koji kao da potiče iz ruralnih američkih predjela. Njihov impresionistički (indi) folk-rok već ih je prvim albumom uvrstio u najposebnije, najdragocjenije pojave ne samo u Sjedinjenim državama, već su ubrzo postali miljenici mnogih strastvenih tragalaca za rok muzikom koja nije izgubila ni trunku beskompromisnosti i iskrenosti j oš odonih najčuvenijih, i najčudesnijih bendova šezdesetih i sedamdesetih godina. Za samo nekoliko godina pokazali su da imaju viška ideja i inspiracije, pa su tokom 2019. snimili čak dva studijska albuma. Redakciji Stereo Art magazina bližim i boljim se učinio “Two Hands” koji se našao u Top 5 albuma te godine, po našem izboru, a takođe u vrhu najrelevantnijih muzičkih časopisa i portala.

Pandemična i što se produktivnosti tiče više nego anemična 2020. godina u pojedinim je muzičarima probudila kreativne sokove naročitog intenziteta, pa su tako i Big Thief od tada u pripremama (kako su već najavili) dvostrukog albuma sa ukupno 20 pjesama. Isti će se zvanično pojaviti tek 2022. godine, a u međuvremenu nas je četveročlani bend počastio sa nekoliko singlova, za koje još uvijek ne znamo da li su najava njihovog dolazećeg, petog albuma.

Posle posne prošle, pandemijske godine izvjesno je da nas do kraja 2021. očekuju bioskopske premijere niza obećavajućih naslova, među kojima su i nova djela najuglednijih sineasta današnjice, npr. Pola Tomasa Andersona i Pola Verhovena, Vesa Andersona, Pedra Almodovara i Džoela Koena... Među filmovima koje s nestrpljenjem očekujemo su i oni nagrađeni na vodećim filmskim festivalima koji su, iako održani u drugačijim, skoro pa vanrednim uslovima, pokazali kako ni izuzetno teški, sumorni dani za filmsku industriju, a naročito za uzdrmani Holivud, nisu spriječili pojedine izuzetne filmadžije da dovrše (najčešće ranije započete) produkcije. Na listi se namjerno ne nalazi Spilbergov rimejk „Priče sa zapadne strane“ ili pak 4. dio Matriks sage – jer to, na neviđeno, ni ne zaslužuju.

Novi „Dnevnik“ je pred vama. Razmak između ovog i prethodnog je veći nego obično, iz objektivnih i subjektivnih razloga. Objektivni su tehničke prirode, subjektivni lične – kako se povećava broj mojih unuka (za sada ih je tri, ali izgleda da tu nije kraj!), tako se smanjuje slobodno vreme, pa i vreme za slušanje muzike i pisanje o njoj. Šta lepše čovek može da poželi od unuka, nek su živi i zdravi, i zato nemojte ovo shvatiti kao da se žalim, već samo kao objašnjenje. Ima to i dobrih strana jer uskoro ću proširiti spektar svojih recenzija pošto postajem ekspert za „novi politički korektni crtani film“ i srodne žanrove, kao i za muziku za predškolsku decu, domaću i stranu. Dok ne uđem dublje u tu materiju, dosađivaću vam i dalje sa svojim prikazima ploča svakog/svake patetičnog/patetične depresivca/depresivke na kugli zemaljskoj do koga/koje mogu da dođem. Srećom u Crnoj Gori ne postoji zakonska obaveza pisanja tekstova po pravilima iz novog zakona o rodnoj ravnopravnosti Republike Srbije, pa tekstovi i dalje neće ličiti na moju prethodnu rečenicu. Pre početka čitanja teksta bilo bi dobro da pustite plejlistu koja ga prati, a koju možete naći na uobičajenim mestima: Spotify i Mixcloud

Evo i albuma koje sam slušao:

U svijetu u kome je dozvoljeno govoriti drugima šta da rade, i ženama šta da budu, naći jednu koja se odupire je nekad presedan, a nekad poezija. Lirska osoba koju je stvorila Katarina Sarić predstavlja obje struje, a upravo je ono što je prećutala spolja, iznutra stvorilo podlogu za nesvakidašnji izraz, emociju koja nezaustavljivo crpi i onoga ko čita gotovo jednako koliko je iscrpio autorku u demijurškom naboju. Kretanje kroz prostor koji miruje, ali stvara tenzije, u prvi plan stavlja jezik bandavi, neprečišćeni, svakodnevno poznat, ali nesvakidašnji u kombinacijama pojmova. Ređaju se teško razumiljiva svijest i bahata podsvijest, a krajnje slike su uvijek neka ljubav koja ne bude drugačija ni kad se realizuje, ni kad se izgurava iz sistema, jer jaka je i spremna na sve. Kad voli muškarca, ženu, a najviše svoje dijete, lirska verzija Katarine Sarić je bestidno iskrena, i teško ju je odvojiti od autorke. Teško ju je i pozvati na ples, jer nikad nije jasno hoće li se naljutiti što se toga nije ona prva sjetila.

Dragana Erjavšek

U nastavku pročitajte dvije pjesme Katarine Sarić iz zbirke odabranih pjesama „Globus histerycus“, objavljene prošle godine u izdanju Balkanskog književnog glasnika:

Na dan kada je rođen Dejvid Bouvi zvanično su objavljene dvije obrade koje je neprežaljeni rok kameleon snimio još devedesetih: “Tryin’ To Get To Heaven” Boba Dilana sa znamenitog albuma “Time Out of Mind”, i dobro poznatu “Mother” Džona Lenona sa klasične ploče "John Lennon/Plastic Ono Band" iz 1970. godine.

Dejvidove verzije možete preslušati OVDE ili pazariti u obliku sedmoinčnog vinila, inače ograničenog tiraža od 8147 komada – što predstavlja datum njegovog rođenja. Kuriozitet je da se na omotu nalazi Bouvijeva pesnica dok je bio beba.

Braća i rođak Folovil poslednji put su se oglasili negdje početka pandemije prošle godine, intrigantnom akustičnom numerom “Going Nowhere”, ne preciziravši da li je to najava nove ploče. Večeras su, pak, predstavili čak dvije nove pjesme koje nas upoznaju sa dolazećim albumom, naslovljenim “When You See Yourself”. Početkom marta mjeseca vidjećemo da li će opravdati velika očekivanja fanova jednog od najpopularnijih rok bendova današnjice.

Za singl “The Bandit” snimljen je prateći video sa članovima Kings Of Leon dok sviraju i pomalo poziraju, a isti generalno ostavlja snažniji utisak od "100,000 People", još jedne pjesme sa njihovog osmog albuma koju takođe možete poslušati u nastavku.

Strana 9 od 115

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio