„Redville“ je jedan od onih albuma o kome prve rečenice zapisujem olovkom. Jedan od onih albuma koji dođu u trenutku kad sam sita pisanja i kad planiram da odustanem od svake nove riječi koju ću sklopiti tako da će sa mnom početi da postoji. Na kraju, jedan je od onih albuma koji su mokri peškir za moju glavu. U svakom slučaju, takav da nakon prvog i svih prvih slušanja, sebi kažeš da je dosta, ali ne znaš čega.
I nije na ovom albumu drama odradila kulminaciju utisaka, već odsustvo iste. Kao da je priča čekala da istruli gornji sloj gorčine, pa se u svom pročišćenom čemerluku nekako uglavila u fotelju i prosto postoji. Priča, a zapravo sve te violine koje preklapaju preko tuge, harmonije koje su jecaji ispušteni u daljinu s namjerom da im se krilima da vjetra, svi ti prateći primarni izdasi i vokalna tuženja, nježni kao dahovi svih majki koje ispraćaju djecu iz sopstvenih vidokruga. Nisu to neki usputni pojačivači utisaka, već utisci sami, a sve ostalo je autor, Goran Grubišić, gitara, ritmički sloj koji pulsira iz susjedne komore gdje se misli konačno smiruju, ili izigravaju mirnoću.
Sigurna sam da gledanje sopstvenog festivala kako raste budi u organizatorima neki roditeljski ponos. Ali ne rastu svi festivali na isti način. Nekima je cilj omasovljavanje publike, a neki su zadovoljni publikom koja zna šta je došla da čuje. Za te druge uvijek imam posebno poštovanje. Kvalitet prije svega, pažljivo probrana imena (jasno je da postoje ograničenja u finansijskom smislu, ali i dalje se može birati) i domaćinski odnos i prema učesnicima i prema publici – nema to svaki festival. Na nekima vam daju akreditaciju, pa vam ne dozvoljavaju da priđete pozornici na trideset metara, na drugima vam je uskrate iz nepoznatih razloga, možda zato što ne prepisujete iz saopštenja za medije ili kažete da su im hedlajneri loši, a vi samo imate svoje mišljenje.
SeaRock ne boluje od dječijih bolesti. Ima dozu smirenog pristupa svima, pa ako nervoza i postoji unutar organizatorskih redova, ta nervoza još uvijek nije izašla na površinu. Uvijek ljubazni kad vam je potrebna informacija. Uvijek zadovoljni onim što na kraju ispadne. Uvijek realni po pitanju očekivanja, i uvijek realni po obavljenom poslu. A nije to samo posao, već neizmjerno zadovoljstvo, dovoditi u Crnu Goru muzičare koji nikad ne bi stigli do nas, šačice poštovalaca americane i američkog folk rocka. Kao što sam gore napisala, odnos organizatora i publike uvijek podrazumijeva izvjesnu bliskost, pa i onda kad se uopšte ne poznaju.
