Artizam u umjetnosti (a istina je da zvuči kao pleonazam) je širok prostor na kome nema ograničavanja u kvantitativnom smislu, ali traži istinsku umješnost, nerijetko potpuno oslobođenu emocija. Na takvom „radnom prostoru“ mogućnosti su bezgranične, pa je u muzici ova oznaka vrlo zahvalna; dozvoljava šetanje kroz muzičke stilove, dozvoljava uklapanje u granične umjetnosti, povodi se neograničenim tematskim izazovima, glamurozna je i glasna na način da ne može biti ignorisana.

Upravo to je, u kraćim crtama, osobenost novog albuma (duplog, trećeg po redu) „Violence & Sorrow“ hrvatskog benda Moskau. Naglasak je na duplom, iako više zvuči kao A i B strana jednog, lice i naličje prve odrednice iz naslova: zla. Zapravo je vrlo dobro smišljen koncept, s jasnom prološkom granicom, jasnim prelaskom iz jedne zone (nikako zone udobnosti) u drugu (još manje udobnu). O neudobnosti: pa ako uzmemo u obzir da je sila koja navodi na zlo pomalo opterećujuća, ali sama po sebi sa smanjenim osjećajem krivice, onda bi žaljenje, onog trenutka kad se krivica aktivira, bilo dodatno opterećujuće.