Na neki nevjerovatan način, pjevajući o totalitarizmu, kapitalizmu, balkanskim i drugim (NATO) ratovima, nepostojanju Boga u vremenu u kojem se čini da je sve dozvoljeno, u vremenu u kojem radikalne ideologije jačaju u Evropi i izvan nje, Laibach nikada ne zalutaju u ćorsokak potpunog pesimizma i kolektivne depresije, naprotiv, oni pjevaju i o Ljubavi i o Nadi malog čovjeka, zvižde u jedra običnim radnicima, možda i takozvanoj srednjoj klasi , ako još uvijek postoji nešto slično na ovim prostorima. U tom smislu Laibach se doima gorostasno humanim i strašno važnim umjetničkim konceptom, koji se mnogo godina kasnije, 36 da budemo vraški precizni, pokazuje kao konstantan, konzistentan otpor Ludilu, Ideologiji, Kapitalu, neljudskosti u svim svojim pojavnostima kako iz prošlog tako i ovog vijeka.
Taj zapanjujuće inteligentan i zaokružen koncept nije ih spriječio da publici koju su većinom činili poznavaoci opusa kultne slovenačke grupe prirede izvanredno auditivno i vizuelno iskustvo, počevši od prvih disonantnih udara na naše bubne opne i zjenice (brutalnim svjetlosnim efektima), iako koncert nije bio (pre)glasan koliko to njihova produkcija može priuštiti odnosno sebi dati oduška, preko industrial popa koji je uslijedio i pjevljivih melodija iz numera „We Are Millions and Millions Are One“, „Americana“ i hitične „The Whistleblowers“ koja je zvučala posebno provokativno u julu 2016. godine, makar u percepciji vašeg izvještača pod snažnim utiskom trenutka u kojem su „zvizdači“ u Crnoj Gori u poziciji roblja koje poslodavac može otpustiti tek tako, po nalogu političkih moćnika.
Na drugoj strani stajala je žestina i mračnina pjesama u kojima Laibach savršeno percipiraju političke prilike, minimalističkim tekstovima opisujući tektonske pukotine u postindustrijskoj, neoliberalnoj Evropi koja se raspada. Teško je opisati osjećaj kada, samo nekoliko dana nakon Brexit-a, slušate stihove „Europe is falling apart“ kojima pulsira „Eurovision“, ili zastrašujuću „No History“, danas kada se čini da je ljudski rod odrođen od emocije prema Drugome, od empatije.
U zvučnom smislu dominantan je bio konstrast kao jama dubokog glasa Milana Frasa i anđeoski čistog vokala Mine Špiler, koja – teško je ne primjetiti - izgleda vrlo erotično na sceni, možda ne slučajno, uz izvjesnu dozu erotike i u aranžmanima pojedinih pjesama - a da ne govorimo kultnoj ikonografiji sastava. Dekonstruisane, formom izobličene, zatim prilagođene poetici Lajbaha, svirane sa tri sintisajzera i jednim moćnim bubnjem, bile su i pjesme Boba Dilana (Ballad of a Thin Man) , Serža Genzbura (Love on the Beat) i Blind Lemon Džefersona (See That My Grave Is Kept Clean), redom fantastični coveri koji su se našli u središnjici koncerta, a posle dirljive izvedbe „Sound of Music“ koju je oplemenio glas pomenute, treba li ponovo naglasiti izuzetne pjevačice, najveći fanovi prisjetili su se legendarne numere „B Mashina“, uključujući i klasike -takođe covere- sa prekretničkog albuma Opus Dei: „Leben Heißt Leben“ te možda najveći hit Lajbaha iz doba kad ih je upoznala MTV generacija, „Life is Life“, koji se prirodno nadovezao na prethodnu (ili je bilo obratno?).
To je bio i vrhunac koncerta koji je publika ispratila sjedeći, na prvi pogled vjerovatno veoma nalik publici u Pjongjangu, ali sigurno aktivnija i sve glasnija kako se nastup bližio kraju. Sam format rock koncerta bio je ironiziran uobičajenim frazama kojima nas je frontmen "provocirao",, a ovo jeste bio eksperimentalni rock koliko li synth (postindustrial?) pop, koliko li teški industrial zvuk benda neograničenog žanrovima već samo sopstvenim naizgled prilično mračnim stilom, ali u srži humanističkim sadržajem što proširuje vidike onima koji umiju da gledaju ( sa asociijativnim, povremeno i subliminalnim porukama na video bimu) i umiju, odnosno žele, da čuju.
Laibach, naprostije rečeno, otvaraju vrata percepcije onima koji političko ubjeđenje, uređenje, ideološku svijest ne pretpostavljaju ljudskosti, i ljubavi. Kao ogromna, ali ogromna, božanstvena Crna ruža na poljani postapokaliptične planete Zemlje.
