Pjesme s Wyatt at the Coyote Palace posjeduju patinu i snagu osobe koja je prošla mnogo toga, to se životno iskustvo nataložilo a Kristin ga isporučuje svojim hrskavim, hrapavim glasom. Indie rock u srži, ali u smislu u kom smo alternativni rock doživljavali u osvit i tokom prve polovine devedesetih kada je scena cvjetala, uostalom Nirvana (koju Hershova smatra pop bendom a ne alternativom) se bila ustoličila na tronu, a MTV ekranom su dominirali Pearl Jam i Soundgarden, miješajući mulj undergrounda sa pozlaćenom prašinom vrhova top lista. Na obodima tog muzičkog prevrata, sa svojim kultnim bendom Throwing Muses, Kristin je bila muza samo probranoj skupini fanova i kolegama muzičarima, nikada ne dosegavši popularnost sa inače izvrsnim bendom, kakvu su npr. dosegli Pixies. To joj se, međutim, dogodilo nakratko uz pomoć Majka Stajpa, sa kojim je snimila divan duet “Your Ghost", njenu najpoznatiju pjesmu koja otvara prvi solo album iz 1994. godine. Ali treba li napominjati da to i nije bila ona vrsta slave koju ona prezire, a kako je izjavljivala u intervjuima.
Nakon 22 godine “Hips and Makers” je (p)ostao klasik akustičnog alt. rocka ispovjedne introspektivne intonacije. Novi, dvostruki singer-songrajterski album – dva diska sa po 12 pjesama, preko 80 minuta muzike! – proširuje istu poetiku, akustični aranžmani su možda i dovitljiviji, a vokal je u svakom slučaju stariji, na tankoj liniji prezrelosti koju ne prelazi, ophrvan bremenitim i gorkim talogom iskustva. No, od početka odiše nekom neočekivanom svježinom, barem za potpisnika ovih redova koji je propustio nekoliko autorkinih albuma u poslednjih petnaestak godina (koji nisu ni podizali prašinu u medijima), poput pažljivo transportovane kutije položene u vremensku kapsulu koja će zazvučati posebno, zadivljujuće iskreno i zrelo kao vrlo intenzivno vino sa notom plemenitosti negdje u dubini onog sitnog taloga koji ostaje u čaši - kad god i kojom god prilikom bude otvoreno.
Lični favoriti su “Bubble Net” sa prekrasnim aranžmanom, sve sa bendžom i back vokalima kojih nema u drugim pjesmama, u kojoj refren čini samo jedan stih sa četiri devastirajuće riječi “There is no tomorrow”, ponavljane dok se ne urežu u sjećanju već nakon prvog slušanja; “From the Plane” koju kao da su odsvirali Violent Femmes dok beznađe i srdžba kulja(ju) iz Kristininog grla; multiakustična i možda najljepša u nizu zbog produkcijskog poigravanja sa vokalom i gitarama “Hemingway's Tell”; potom “Diving Bell” sa divnim violončelom među gitarama i “Detox” koja je katarzična muzička detoksikacija, potonja bliska zvuku njenog matičnog bendu s kraja osamdesetih.
Neophodno je naglasiti da SVE instrumente na albumu na SVE 24 pjesme svira Kristin, indie indeed dakle, usamljena vučica alternativne muzike koja se ne predaje u svojoj pedesetoj. Dvije i po decenije bila je u srećnom braku, koliko dugi brakovi srećni mogu da budu, ona koja muziku smatra i darom i prokletstvom istovremeno; napisala je, aranžirala, odsvirala i otpjevala SVE ove pjesme, ajde de i 4 da budu previše, kao što i jesu, ali sve skupa ovo je izuzetan, intenzivan, inspirativan album koji će se naći na listama najboljih ove godine, barem kod većine onih koji budu imali privilegiju da ga čuju kao cjelinu, sa svim usponima i rijetkim padovima, nalik nesavršenom životnom klupku koje se odmotava pred slušaocem i podastire mu najintimnije misli i osjećanja, dušu kantautorke koja se hrvala sa svojim unutrašnjim demonima i, posle svega, uspravila kako bi opjevala tu borbu neprestanu, borbu koja još uvijek traje u porodici. Naime, naziv albuma potiče od imena njenog sina koji je autističan, a bio je fasciniran kućom pored studija u kojem je album snimljen, gdje su se okupljali lokalni kojoti.
Zamislite usamljenu vučicu iz uvoda, koja se samouvjereno spušta do nekog, bilo kog američkog predgrađa, a kojoti ne zavijaju jer ne smiju ni da pisnu, nego samo zure iz prikrajka, neki iza obližnjih prozora ili vireći sa verandi, dok noć lijeno pada. Krasna, zvjezdana noć koja guta sve pod sobom, kao što to vučica dobro zna, ali ne odustaje.
Ocjena : 8/10
