Print this page

Pjesnik Stefan Stanojević u ogledalu svog lirskog subjekta

17 jul 2016
Author :  
Đorđe Zečević

Stasala je nova generacija mladih pjesnika, moćnih pjesnika koji vladaju riječima kao udisajima i izdisajima. Ti pjesnici se ne plaše da kažu šta osjećaju, ne vagaju riječi brojeći koliko na vagu da stave slogova i koliko obzira. Oni ne čitaju s papira, već iz mobilnih telefona. Oni ne čitaju u otmenim salama, već gdje god da se nađu: u parkovima, pred kapijama groblja, u zadimljenim klubovima, u starim tramvajima.

Ovo posljednje je direktna asocija na Stefana Stanojevića, koji se nedavno pridružio ekipi koja je u pokretu govorila stihove i koji je trenutno u izuzetno produktivnoj fazi, ako je suditi po dinamici objavljivanja radova. Objavljivanje radova je digitalno, na blogu ili na društvenim mrežama, jer još uvijek nije postao pjesnikom koji je zamrznuo svoje stihove između korica. Budući da je pronašao izdavača, prikupljanje sredstava za korice je u toku.

Stefan je poseban među jednakima. Mlad, ali s vrlo zrelim i iskristalisanim osjećajem za svijet koji ga namjerno ili nenamjerno sputava, svjestan sopstvenih potreba, on u svog lirskog junaka usađuje ogorčenost, razočaranost, nemoć i svejednoću, ali nikad ne tone zajedno s njim u neizlječivi nihilizam, uvijek nađe opravdanje i moguće pozitivne ishode o kojima nas uglavnom neće obavijestiti, i odbrani junaka kao najrođenijeg. Kao sebe sama.

Ubjedljivost i neposrednost su mu jača strana, uz činjenicu da ne zagušuje svoje pjesme stranim riječima da bi sopstvenu načitanost stavio ispred osjećaja za lijepo. Njegova poezija je mješavina neprećišćene liričnosti i epskog oživljavanja stvarnosti. Rimu je uveo u minus postupak, ali ritmičnost se postiže uglavnom ponavljanjima i gradacijskim izlivanjem emocija i reagovanja, te smjenjivanjem kratkih i dugih stihova u kojima uvijek posljednja riječ iz jednog uspije da se stopi s prvom riječju sljedećeg stiha.

Stanojević još uvijek sebe odaje kroz svog lirskog junaka, čini se kao da nije sve sabio iz sopstvene realnosti u naslovljene nizove, ali je na samom pragu da se iz drvoreda sopstvenih opterećenja osvrne i na svijet, i prestane da bude isključivo pjesnik prvog lica.

Njegova osobenost su zamagljeni optimizam, uprošćavanje sebe u odnosu na komplikovanost ostatka svijeta i sjajne poente na kraju svake pjesme koje uspiju da zvuče kao posebne minijature, jednako dobro kao i onda kad su samo dio cjeline.

Osudi me i ti, Klaro

Zabole njih, Klaro,
zabole ih za moje obrazovanje,
tu književnost,
kenjanje u prazno,
kako je zovu,
to nije zanat,
tu nema novca.
Zabole njih, Klaro,
zabole ih za moje pisanje,
ove reči koje me čine živim, srećnim,
prave se da ih zanimaju,
diče se i hvale mojim uspesima,
na poslu,
a ne žele da razumeju moj noćni mir,
i zašto ne mogu tek tako da nastavim sutra,
već moram iz daha da pišem,
u bilo koje doba.
Razočarao sam ih, Klaro,
prave od mene crnu ovcu,
pitaju se da li su me zamenili u porodilištu,
zašto se bavim 'nebitnim' stvarima.
Za njih je najveća tragedija ostati bez novca,
postalo je netrpeljivo u 40 kvadrata, Klaro,
ljubav je pala pod valutama.

Ništa oni ne osećaju, Klaro,
ovi prolaznici i ljudi.
Misle da desetoricu mogu da prebijem odjednom,
u ring bi me bacili,
kao psa,
misle da sam od kamena,
ali ja imam mekane dlanove,
reci im, Klaro,
osetila si te dlanove.
Misle da me ova brada, modri podočnjaci i pijane oči,
čine opasnim i lošim čovekom.
Misle da povređujem devojke, Klaro,
a ja im pišem pesme,
i šapućem im,
reci im,
ti znaš kakav sam.
Osuđuju me, Klaro,
stalno je pijan, kažu,
mnogo pije,
loš je čovek, kažu,
psuje na svojim čitanjima.
Gade se i izbegavaju me,
a ne pitaju se,
da li sam se predugo smejao,
i da li je taj osmeh počeo da boli.
Kažu da sam lud, Klaro,
da pijem sam,
i da šetam pored reke,
sedim u parku staračkog doma do jutra,
da pričam sa rekom i zvezdama,
a meni treba samo malo mira.

Oni žele da me pošalju u rat, Klaro,
imaš 20 godina, zdrav si, jak i sposoban, kažu.
Kažu da mi je musliman neprijatelj,
jevrejin i Hrvat, crnac,
da će pokušati da me ubiju,
da ja moram ubiti prvi.
Ali ja nemam neprijatelja, Klaro,
dovoljan sam sebi,
ja nemam više mržnje.
Govorim - neću ubiti -
oni govore da sam izdajnik.

Govore mi da radim po naredbi,
potreban sam kao radna snaga,
marva im crkava,
moram da ih zamenim na točku, Klaro.
Ja govorim da neću,
lenčuga si, kažu.
Odbijam da radim posao koji ne volim,
odbijam da me on ubije,
ne želim da gutam tablete zbog toga.
Ja imam nežne ruke, Klaro,
reci im,
rekla si da su stvorene da pišu.
Ne mogu da radim to što volim, kažu,
to je nemoguće,
šta bi bilo kad bismo svi radili ono što volimo, pitaju.
Ne bi bili mrtvi, kažem im.
Oni opet tvrde da sam lud,
sigurno je to u pitanju, kažu.

Napravili su od mene čudaka, Klaro,
čudovište koje treba istrebiti,
radili bi testove i eksperimente na meni.
Kako mi novac nije bitan, pitaju,
bez njega ne može da se živi, kažu.
Kako je moguće da imam takva osećanja,
kad ne izgledam tako.
Kažu mi da sam ružan, Klaro,
da li je ljubav samo za lepe i zgodne onda, pitam.

Osudi me i ti, Klaro!
Osudi me jer sam sanjao devojku kao što si ti,
što sam uopšte dolazio,
osudi me što ne mogu da nastavim,
od one večeri na plaži.
Osudi me jer se brzo vezujem za snove,
osudi me zbog pesama i vina,
jer sam patetičan i jadan,
reci mi da sam greška,
tajna, davno zaboravljena uspomena, nesrećnik, kreten...

Osudi me i ti, Klaro,
što sam tu,
na tvome vratu,
i u tvojoj mirišljavoj kosi,
tražio,
samo malo ljubavi.

Niko

Usamljen sam,
osećam nedostatak ženske osobe,
čak više u grudima, dahu i blizini,
nego između svojih nogu.
I razočaran sam,
u svet, vreme, ljude,
osećam odbojnost prema njima,
i ne osećam se prijatno kada su tu,
jer ne znaju kada treba da pričaju,
i ne osećaju šta treba da pričaju,
a ja sam umoran od pričanja sa njima,
i umoran od gledanja u njih,
uglavnom umoran.

Lupam glavu svaku noć,
misli se pokreću kao turbina,
i to traje satima,
i posle toga košmari traju ostatak noći.
Misli o ljubavi, seksu,
obrazovanju, ciframa, životu,
društvu,
da li sam promašaj,
da li nešto radim pogrešno,
da li sam lažov.
Naravno da verujem u neku laž,
koju sebi prodajem,
jer da ne verujem u nju,
verovao bih u realan svet,
a u tom slučaju bih se ubio.

Teško je biti i ostati ono što jesi,
a istovremeno ne privući previše njihove pažnje,
jer veruj, ne želiš previše njihove pažnje,
oni mogu da te ubiju,
ako im dozvoliš to.

Zato sam rešio,
da na trenutak zaboravim na svet,
koji mi se ugnezdio na ramenima.
Otvorio sam prozor širom,
sklonio zavesu,
i Sunce mi se pridružilo u sobi,
zajedno sa dečjom grajom,
cvrkutom i letom lasti,
i krovovima zgrada na koje se naslonilo nebo.
Čitao sam poeziju Milene Marković,
ali sam čuo zvuk saksofona,
između redova zgrada,
i odložio sam knjigu.
Kada je džezer prestao sa sviranjem,
shvatio sam,
da ću ostati da ležim ostatak dana,
ispruženih nogu,
u gaćama i majici.
Neću razmišljati,
neću učiti dubrovačku i srednjovekovnu književnost,
neću čitati Milenu Marković,
neću slušati muziku,
neću se pomeriti od kreveta.

Gledao sam u ptice,
krovove zgrada,
sve nas je umirilo Sunce.
Nisam osetio svet na ramenima,
nije bilo ljudi,
ni njihovih glasova,
nije bilo kazaljki,
bio sam niko,
i prijalo je.

2613 Views
Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Latest from Dragana Erjavšek