O koncertu može i odmah. I bolje je odmah, dok su utisci još sveži. I jaki. Kada vidi te četiri osobe na bini čovek mora da se zapita koje su to sile koje spoje potpuno različite individuume i nateraju ih da iz sebe izbace ono najbolje. Tišmu, čoveka sa one strane ogledala, koji tek povremeno silazi međ’ običan svet, čoveka koji nije baš dobio Nobela kao Dylan ali jeste najcenjeniju književnu nagradu u Srbiji, NIN-ovu, 2011. godine za roman „Bernardijeva soba“, Firčija, čoveka koji je svojevremeno nasledio Ivana Vdoviča u Katarini II, čoveka koji u realnom životu ponekad izgleda kao da ne zna gde udara osim kad sedne za bubnjarsku stolicu: tada zna i gde i kada i kako i koliko udara, tada zna i gde đavo spava, Minu, ženu sa klasičnim muzičkim obrazovanjem koje joj je postalo životni poziv, ženu savršenog sluha i osećaja, koja Lunin vanvremenski zvuk boji bojama matičnih osamdesetih i Baleta, ex-Pekinška patka, izuzetnog gitaristu, sa stavom i mimikom Jean-Jacques Burnela i svojom i samo svojom lucidnošću, inače drugog čoveka iz ex-yu čiji je spot emitovan na američkom MTV-ju (prvi je bio Obojeni program koliko znam). Koja je verovatnoća da se ovakve individualci sretnu i opstanu dovoljno dugo da stvore delo trajne vrednosti. Odmah ću vam reći – vrlo mala. Iako, to što su iz Novog Sada malo povećava verovatnoću. Ima taj grad erupcije kreativnosti, nije ovo jedina. Ipak se, dakle, dogodilo. Skupili su se po treći put.
Da se podsetimo: prvi put je to bilo od jeseni 1981. do jeseni 1983, da bi se raspali pre objavljivanja ploče 1984, drugi put za nastup na Exitu 2004. i sada, 2017, povodom izdavanja knjige „Ogledala lune“ za koncerte u Beogradu i Novom Sadu. Ta dva ponovna okupljanja nisu od onih „uzmi pare i beži“ okupljanja velikih rokenrol zvezda. Za Exit ne znam, ali ovi koncerti su bili besplatni – ulaznice/pozivnice su se delile besplatno. Uzgred, i u jednom i u drugom gradu su razgrabljene za par sati. Mit o Luni se očigledno dobro „primio“ i među mlađim generacijama koje nisu ni bile rođene kada je grupa delovala – u Mixer Hausu ste mogli videti Tišmine vršnjake koji su ušli u osmu deceniju (Tišma je u 71-oj) rame uz rame sa jedva punoletnim punkerima/darkerima. Ne treba ni da pominjem da je dobar deo aktuelne beogradske muzičke scene bio prisutan. Bio je prisutan i krem srpske rock kritike iz vremena Jugoslavije – pored autora knjige tu su i Moma Rajin, Aleksandar Žikić, Žikica Simić, Ivan Ivačković...i vladika Jovan Ćulibrk, možda još neko, ove sam lično video. Za mene je iznenađujuće bilo odsustvo muzičara iz vremena novog talasa, generacijskih saputnika Lune. Možda ću se ogrešiti prema nekome koga sam u onoj gužvi mimoišao, ali video sam samo legendarnog Dušana Mihajlovića (iz kultnog novotalasnog benda „Dr.Spira i ljudska bića“).
U jednom trenutku sala se zamračila i bend je izašao na binu. Krajnje levo Slobodan Tišma. U onom mraku izgledao je kao belo odelo koje visi na čiviluku. Ispred njega notni pult tek da se zna ko drži dirigentsku palicu. Do njega Jasmina Mitrušić – Mina, sasvim izvan fokusa, duboko u pozadini, jedva vidljiva na fotografijama. Desnu centralnu poziciju zauzima Zoran Bulatović Bale, jedini akter koji se kreće na sceni. Krajnje desno Ivan Fece – Firči, takođe u pozadini, ali ipak nešto ispred Mine. I onda je počela magija. Ono što sada znam a kao mlad čovek nisam znao, je to da je rock koncert mistično ritualno iskustvo. Lepo je slušati ploče kod kuće ali dok ne odeš na koncert nećeš shvatiti šta je rokenrol. Kao što nećeš shvatiti šta je religija ako ne odeš u crkvu, ili šta je politika ako se ne priključiš partiji. Sve ostalo su saznanja iz druge ruke. Nije dovoljno samo biti prisutan, moraš da se prepustiš. Kada se uspostavi jedinstvo izvođača i publike onda je sve lako, i za jedne i za druge. Ovde je to jedinstvo postojalo još pre početka svirke. Osećala se pozitivna napetost u vazduhu. Tišma je počeo ispuštanjem proizvoljnih glasova koji su možda služili da sa toncima isproba podešenost mikrofona ali je verovatnije da su bili nešto poput onog hipnotizerskog klaćenja klatna pred očima budućeg hipnotisanog. Uspela mu je ta hipnoza. Sve je prošlo u trenutku, kao neki san.
Koliko sam uspeo u tom magnovenju da primetim, neke pesme sa ploče nisu odsvirane, neke koje nisu na ploči jesu, ali to i nije toliko bitno. Kad smo već kod ploče, koja je sigurno jedna od najboljih iz bivše nam zemlje, dosta je rašireno mišljenje da ju je producent Saša Habić previše ispeglao i sterilisao, koje je, moram reći, te večeri itekako potvrđano. Uživo je sve zvučalo mnogo bolje – moglo se jasno čuti velvetovsko kloparanje i tandrkanje i džojdivižnovska „vožnja“. Za prvo je zaslužan genijalni Firči, kome je s moje strane sve oprošteno, za drugo Mina, koja je svojom blagom rukom sve držala na okupu. „Punila“ je i „punila“ prostor zvukom i time davala podlogu za Tišminu i Baletovu međuigru. Luna se i zasniva na tenziji koja postoji među njima. Tišma je svoje mantre (a kako drugačije nazvati njegove tekstove) izgovarao kao posednut a Bale je, pridržavajući se „k’o pijan plota“ prvog zakona estetike novog talasa koji glasi „gitarski solo je apsolutno zabranjen“, sa savršenim tajmingom sve to pratio svojim odsečnim ritmičkim uplivima i pratećim vokalima tribalnog karaktera pri čemu mu je publika izdašno pomagala. Ovaj opis je najadekvatniji za izvođenje pesme„Ogledalo lune“, što je bio vrhunac koncerta. Pesma zaslužuje da bude objavljena u celosti.
Ogledalo lune
Noćni dani, ogledala
Pod led stavi prste
Uspavljiva doba ja vas volim
I zaborav traži svaki korak ispred kuće
Moj pad u vrtlog reči
Na prozoru u mom svetu pogled
Hod, sat, zid, kip
Sat, zid, kip.
Luna je ogledalo lune.
Ne vidim se u tom času
Zvoni, halo
Na brojčanik stavi prste
Smeh i krik
Osmeh, osmeh lune
Kriptični tekst je teško protumačiti bez pomoći autora a znamo da autori nisu baš radi da nam tumačenje olakšavaju. Pitanje je da li u ovom slučaju i autor može da nam pomogne. U prvoj pesmi na albumu, „Fakir“, koju, čini se, nisu izveli na koncertu, i on sam kaže: „Zašto ponavljam stalno, Pod a, pod b, pod a, Zašto ponavljam reči, Ko zna, ko zna, ko zna...“. Ponavljanjem reči dobijaju mantrički kvalitet, dakle, duhovnu moć i blagoslov. Znaju to prisutni na koncertu, znaju da učestalo ponavljanje rečenice „luna je ogledalo lune“ ima terapeutsko dejstvo. Katarzično.
Nastup grupe Luna u Mixer Hausu je nezaboravno iskustvo. Svako od hiljadu prisutnih biće misionar nove legende koja će se nadovezati na već postojeću o ovoj grupi. Dobro je to, jer mitovi i legende postoje od kad postoji čovečanstvo i postojaće dok ono postoji. Svaki novi mit i legenda, dakle, čovečanstvu produžava život. Koncert je bio mali doprinos Tišme i prijatelja opstanku čovečanstva. Hvala im.
