Što se samog festivala tiče, koliko god da je parking bio dobro organiziran, toliko je preuzimanje karata na ulazu bilo kaotično. No nekako od Talijana i očekujem lagani kaos, pa se nisam pretjerano živcirala. Pozornica je bila podignuta na glavnom trgu Piazza del Duomo, kojim dominira prekrasna katedrala i zvonik, ali se na kraju pokazalo da taj predivan ambijent i nije baš bio najsretnije rješenje u akustičnom smislu. Father John Misty je počeo na vrijeme i nije bio problem probiti se skroz do prvih redova, jer su Talijani djelovali poprilično nezainteresirano za njega. Otvorio je koncert sa odličnom “Hollywood Forever Cemetary Sings”. Što bi se reklo, siguran start. “Jesus Christ, girl, it hasn’t been long so it seems” otkako sam ga gledala u Bologni pred par mjeseci. Jednako karizmatičan, seksepilan i teatralan. “Attention whore” u pravom smislu te riječi, koji me nevjerojatno podsjeća na Jim Morrissona i njegove nastupe. Međutim, to njegovo padanje na koljena, pa dizanje, pa padanje, pa izvijanje i prešetavanje po pozornici djeluje tako prirodno i jednostavno, da ga je nemoguće prestati gledati. Kako je uspio zatomiti tu svoju stranu i biti praktički neprimjetan, dok je još bio J. Tillman/bubnjar u bendu Fleet Foxes, to mi je enigma.

Vani je bilo 300 stupnjeva i užasna sparina, ali se on utegnuo u odijelo sa kravatom, te smo komentirali da je to sasvim u redu, jer se vidi da čovjek ozbiljno shvaća posao i pristupa mu profesionalno. Smiješak. Na repertoaru su bile većinom nove pjesme, od Chateau Lobby, preko Bored in the USA i “Is this the part where I get all I ever wanted? Who said that? Can I get my money back?”, preko Holy Shit, do True Affection. Od starih pjesama, pored uvodne, odsvirao je i “Only Son of the Ladies Man” i “I’m writing a Novel”. Predzadnja stvar je bila neizostavna “I Love You, Honeybear”. “Everything is doomed, and nothing will be spared”, stih koji lijepo reflektira današnje, poprilično zabrinjavajuće vrijeme, a koncert je zatvorio sa “The Ideal Husband”. Idealan veoma poseban gost  za The National, a gužva se polako počela povećavati za glavne zvijezde večeri.

Nakon postavljanja instrumenata i stagea, uz zvuke “Please, please, please, let me get what i want”, kultnih The Smithsa, The National je izašao na pozornicu, popraćen gromoglasnim pljeskom i zvižducima. Matt, sa neizostavnom čašom vina u ruci, odmah je započeo sa Don’t swallow the cap. Izveli su čak 5 novih pjesama, od kojih mi je Keep (Frankie and Johnnie) odmah prirasla srcu. Jednako tako je bila upečatljiva i izvrsna obrada “Peggy O”, grupe Grateful Dead. Najveći dio setliste činile su pjesme sa zadnjeg albuma, uz poneke klasike kao što su Bloodbuzz Ohio, Afraid of Everyone, England i omiljena mi Fake Empire. Neizostavna je bila i Squalor Victoria, “raise our heavenly glasses to the heavens” sa čašom koju Matt uglavnom nije ispuštao iz ruke. Slow show su odsvirali kao želju, koja im je bila upućena u pismu koje je Matt pročitao na pozornici. “I wanna hurry home to you, put on a slow dumb show for you, and crack you up”. Na Pink Rabbits publika je izvukla svjetleće štapiće, koje su organizatori podijelili prije koncerta, da bi na kraju pjesme bend završio pod kišom štapića koji su letjeli prema stageu, ali je to sve bilo prihvaćeno sa smijehom. Nakon divne “About Today” sa kojom su zatvorili prvi dio koncerta, vratili se se na bis i izveli Mr. November, kada je Matt, po dobrom starom običaju, otrčao sa mikrofonom ravno u publiku koja je sjedila na desnoj tribini, na opće oduševljenje ljudi sa tribine i razočaranje fanova u prvim redovima.

Nakon što su ga jedva vratili nazad na pozornicu, uslijedila je i Terrible Love, te grandiozni završetak sa “Vanderlyle Crybaby Geeks”, koju je cijelu otpjevala publika,sama, uz instrumente. “All the very best of us, string ourselves up for love”. Sve u svemu jedan zaista lijep koncert, usprkos činjenici da mi je ova setlista bila definitivno najlošija (u odnosu na prethodnih šest nastupa na kojima sam bila).

Nakon koncerta i punjenja baterija, nastavili smo dalje, neki u Bolognu, neki u Firenzu, a neki u Milano, na sasvim logičan nastavak – Rihannu! U Milanu nas je dočekalo puno hladnije vrijeme, a pred sam koncert pala je i kiša popraćena vjetrom, sve prilično nezgodni uvjeti za koncert koji se održava na stadionu. San Siro i naša mjesta na tribinama bila su na takvoj vjetrometini da ih je jedva spašavao predivan pogled na grad. Sam koncert je bio predviđen za 21 sat, pa smo odlučili doći ranije da izbjegnemo potencijalan kaos. Međutim, unatoč ogromnom broju ljudi, gužve skoro uopće nije bilo i sve je bilo odlično organizirano. Masa fanova, u “Bitch better have my money” stilu, okupila se u velikom broju još prijepodne i čekala na ulazu za parter. Iako je kao predgrupa bio predviđen The Weekend, negdje tijekom turneje je valjda zaključio da je prebitan da bi bio predgrupa, pa je na kraju publiku zagrijavao Dj, a kasnije i Big Sean, meni poprilično dosadan.

Iako vremenski uvjeti nisu bili najsretniji, a koncert je kasnio skoro sat vremena, sve je bilo oprošteno kada je na stage ušetala Rihanna uz taktove velikog hita “Stay”, kojeg je svojedobno na koncertu u New Yorku otpjevala i velika Patti Smith. Cijeli koncert je bio koncipiran kao jedan veliki mash-up, bez pauza, sa pjesmama koje su se samo nadovezivale jedna na drugu. Zvuk je bio besprijekoran, kao i koreografija i scenografija, što je, uostalom, bilo i za očekivati. Bilo je tu starih stvari, od Umbrelle, Man down, Rude boy i mash-upa We found love, do obrade Drakeove “Take care”. “All of the lights” koju u originalu izvodi sa Kanye Westom, hita “Where have you been” koji je cijeli stadion digao na noge, tj. ono malo ljudi koji su sjedili, jer je publika bila cijelo vrijeme na nogama, do novih kao što su Sex with me, Work i Desperado, koju je nedavno obradio i bend The Kills. Na “Diamonds” je cijeli stadion zasvjetlio mobitelima, a stanoviti ljudi, tipa potpisnica ovih redova, su mahali i sa dijamantima napravljenim od stiropora. Najbolji momenat. Koncert je relativno brzo završio, sa pjesmom “Love on the brain”, koja je stadion omotala u crveno, jer su i ovdje organizatori zamolili ljude da donesu crvene balone u tu svrhu. Očito su Talijani skloni tim kolektivnim koreografijama, a Rihanni definitivno. Bilo je totalno zabavno i plesno, masa je bila nabrijana, očekivali smo duži nastup ali teško mi je naći zamjerku jer je sve bilo odrađeno veoma profesionalno.

Sutradan je već došlo vrijeme za povratak, jer Work,work,work nije dopuštao nastavak putovanja u vidu odlaska i na Sun Kill Moon u Bolognu, no, unatoč tome, zadovoljno smo pozdravili Italiju i mahnuli joj do nekog idućeg glazbenog road tripa.