Print this page

RECENZIJA: Wednesday – Bleeds

05 oktobar 2025
Author :   Srđan Strajnić

Odmah prepoznaš album iza koga stoji istina pa još kad joj se doda drama eto ti remek-dela. Neću prenagliti ako kažem da je plasman među prvih deset ovogodišnjih ostvarenja na dohvat ruke gospođici Karli Harcman (Karly Hartzman), doskorašnjoj devojci Em Džej Lendermana koga već poznajete iz mojih tekstova. Lindeman je doskora bio gitarista Karlinog benda Wednesday, ali njihov ne lak raskid nije dozvolio da tako i ostane, bar kad se radi o koncertima. Ipak, kako sada stvari stoje ostaje u bendu za rad u studiju.

Wednesday inače nije nova grupa, postoji već pet godina i za to vreme je snimila čak četiri albuma: I Was Trying To Describe You to Someone (2020), Twin Plagues (2021), Rat Saw God (2023) i Bleeds (2025) koji je upravo izašao. Prvi njihov album je u stvari rimejk njenog solo albuma istog naziva iz 2017. godine. Već se na njemu moglo videti kakvom zvuku teži Karli – punokrvnom indi roku sa povremenim (ne)kontrolisanim izlivima emocija. Taj patern je zadržala do danas, samo što je na „Bleeds“ doveden do savršenstva, i produkcijski i muzički, pa se tako u okviru jedne pesme smenjuju vaksahačijevski melodični pasaži sporog tempa sa nirvanoidnim emotivnim eksplozijama visokog intenziteta. MJ Lenderman je, pak, taj koji svojim gitarskim solima smiruje situaciju i dovodi je u kakvu-takvu ravnotežu. Ako bismo kroz muziku koju stvaraju tumačili vezu Karli i Em Džeja mogli bismo zaključiti da je vrlo turbulentna, ali svakako ne zbog Lendermana.

Album „Bleeds“ je skoro u potpunosti posvećen raskidu Harcmanove i Lendermana pa je, očekivano, emocionalno intenzivniji od prethodnih ali za nijansu mirniji kad se radi o muzici. Melanholični tonovi su češći i dugotrajniji nego što je to za njih uobičajeno, mada su ekspozije emocija i dalje prisutne (Wound Up Here i, naročito, Pick Up That Knife). „Elderberry Wine“, najveći hit sa albuma koji se bliži cifri od četiri miliona strimova je skoro pa klasična balada sa manje promena tempa, koja kao da je pobegla sa nekog Waxahatchee albuma. Pesma govori o usponima i padovima u vezi dvoje glavnih aktera koristeći sok od zove (elderberry wine) kao metaforu. Zova je u svežem stanju otrovna ali termički obrađena postaje ugodan napitak a konkretno tumačenje te njene osobine u svetlu njihove veze mogu da daju samo Karli i Em Džej. „Pick Up That Knife“ je jasan poziv na tuču gde Karli bukvalno kaže onu rečenicu vrlo čestu u kafanskim tučama „izađi napolje (ako smeš) “ ali kaže i samooptužujuću rečenicu kojom preuzima krivicu „One day I’ll kill the bitch in my brain…“. Pesma ima miran početak ali kako se bliži kraju doživljava kulminaciju u potpunoj ekstazi. Svakako se radi o emocionalno oslobađajućoj pesmi posle koje ništa nije isto. Utisak se pojačava sledećom pesmom, frenetičnom „WASP“, koja se nadovezuje na ovu, a koja nema sporih delova – sve vreme je u death-metal fazonu, samo fali još režanje umesto vrištanja.

Na kraju, pesma koja nas vraća miljeu Apalačkih planina, mestu radnje ovog albuma, sa Gerijem, koloritnim lokalnim ridikulom u glavnoj ulozi. Čovek je ostao bez zuba posle udarca bejzbol palicom namenjenog nekom drugom pa je u nastupu defetizma rekao zubaru da mu povadi i preostale zdrave zube. Totalne proteze je neki moj neimenovani kolega izgleda jako dobro uradio, čim Karli konstatuje da su mu zubi lepi mada redovno pije Pepsi. Na prvi pogled čitljiva poruka ove pesme bi bila da ne treba piti obojene gazirane napitke sa mnogo šećera, što moja stručna ekspertiza čvrsto potvrđuje ali ja prvi to u praksi ne primenjujem a ona subliminalna kaže da kad čovek padne što pre ustane i nastavi dalje još jači (i lepši, ako je moguće). Rekao bih, prava poruka u pravo vreme!

Ocena: 8.45/10