U potrazi za bezuslovnom ljubavlju, koju je kako kaže u filmu uvijek pružala, dva puta se udavala i razvodila, a zatim posvetila pružanju pomoći (i ljubavi) siromašnoj djeci iz Afrike i Azije… Nije slučajno postala ambasadorka UNICEF-a, tome ju je naučila vrlo tegobna životna lekcija u toku nacističke okupacije Holandije, kada je živjela vrlo oskudno i praktično jedva preživljavala, ali ju je ratno iskustvo očvrslo i učinilo da ljude cijeni bez obzira na njihov socijalni status ili porijeklo.
U dokumentarnom filmu koji je režirala Helena Koan možemo čuti heroinu lično, jednu od onih žena kakve se rijetko rađaju, kao i njenog sina i unuku, te druge bliske osobe, životne saputnike i saradnike koji pokušavaju da osvijetle intimnu stranu jedne neponovljive ličnosti, ličnosti koja je bila i ostala simbol čiste ljubavi, iskrene skromnosti i uopšte neiskvarenosti - upravo vrijednosti kojih itekako manjka u svijetu koji nas okružuje.
