Kako je predstava odmicala, uzmicala je i pažnja na dešavanja na sceni, ambijentalnoj i reklo bi se izabranoj u skladu s temama (bilo ih je viška). Pošto su se lica glumica i glumaca slabije nazirala iz pretposlednjeg reda, crv sumnje počeo je kopati humus moga uma, najprije ujednačeno monotono, u skladu s dešavanjima dolje, a zatim sve rastresitije i sveobuhvatnije, obuzimajući moje misli u širokim zahvatima, iskopavajući dubinske slojeve nezadovoljstav jednog usamljenog gledaoca.

O kako su usamljeni gledaoci u neuspjelom teatru, toliko usamljeni da kad požele da podviknu „UAAA!“ uvijek se suzdrže čekajući da kurtoazni pljesak publike umine, ali kurtoaznost svaki put potraje, jer što su veličine veće, ili izvikanije, rastegljivija je i žvakaća guma kurtoazije.

Da li nepisana pravila ponašanja u teatru dozvoljavaju da izviždimo kakav „rijetko promašen projekat“ na vrhovima prstiju, dostojanstveno negodujući ali otrežnjujuće glasno izražavajući stav, bez pardona prema izvikanim ili stvarnim veličinama? Uostalom, kada je jedan Rade Šerbedžija, bez sumnje glumac epskih proporcija, dobio zaslužen zvižduk, preblag aplauz, tišinu tešku kao tuč umjesto aplauza?

Na koji način se publikum trenira da ne bude izliva ličnih utisaka, spontanih reakcija, politički nekorektnih damara, ili čak verbalnih šamara nekom osobito lošem ansamblu? Pa čak i posle, kad svjetla pozornice se ugase i splasne uzbuđenje zbog premijere, stidljivo kometarišemo jedni među drugima, a u sebi potiho presabiramo kodove onoga što smo prepoznali i onoga što možda drugi jesu, ali se plašimo da mi nismo.

Čitamo li, docnije, pozorišnu kritiku, ako je uopšte bude, da uporedimo ličnu percepciju i prije svega mišljenje sa stavom kritičara koji Teatar profesionalno (s)poznaje? Upoznajemo li svakom novom predstavom sve više Teatar, njegovo klasičan obličje i savremene mijene, takoreći trendove postdramske postavke ili dokumentarnog postupka? Razmišljamo li o intencijama režisera ili se –tek tako- prepuštamo glumačkom sjaju, izvještačenom i izvikanom ili onom istinskom i impresivnom, dok pokorno sjedimo u tišini, u sjenci reflektora, šireći i oči i uši, pokatkad odškrinuvši i vratanca duše – ako se kocke poklope.

Nego, šta u slučajevima kada se ne poklope, kad naše tijelo istrpi fizički napor neugodno duge, možda čak dosadne predstave, ne nužno u svom stvarnom trajanju nego u našem, subjektivnom poimanju protoka vremena?

Da nije i David pomislio, premještajući se s jednog boka na drugu stranu, kako 2000 godina kasnije vrijeme bezobrazno sporo protiče? Kako 200 000 dramskih situacija kasnije neke dramske situacije se ne čine kao bilo koja od 200 000 dramskih situacija (o kojima je nadahnuto pisao Etjen Surio)... Možda se čudio nesuvislom mizanscenu, početnom bezmalo bezglavom kretanju sporednih glumaca sve do trenutka dok se scenski pokret, ali i kretanje na pozornici, nije koliko-toliko ujednačilo...

Razmišljao je, vjerujem, kako u teatru naš periferni vid može sagledati i dio scene u kojem se trenutno ne dešava dramska radnja, ili bilo koja radnja kojom reditelj pokušava usmjeriti gledaočevu pažnju? U tim dragocjenim trenucima prepoznajemo, čak i krajičkom oka, kad glumac statira iako nije statista, snatri iako ne glumi sanjara, profesionalno se dosađuje na pozornici i čeka da glumac koji se nalazi „kadru“ izgovori repliku, učini nešto ili ne čini ništa ali ne čineći ništa zaokuplja našu pažnju sopstvenom posvećenošću, talentom, energijom, emocijom, snagom kojom tumači karakter, ili prizor, koji, eto, ne mora činiti baš ništa već prosto biti na sceni a da to bude pozorište.

Ali, avaj, kako reagujemo kad „glumac epskih proporcija“ samo sjedi dok drugi besjedi, bez interakcije među njima dvoma, ne u onom izrečenom nego neizrečenom? Može li veličina da šmira?

Možda je, dok je svjež vjetrić negdje izviše Bečića pirkao po njegovim, i po našim krstima, razmišljao dalje gospodin Grosman, baš u tom pravcu: Nije li reditelj, a to može biti i rediteljka, ta(j) koji mora imati uputstva za glumce, likove i ličnosti veće i manje, u prvom i u drugom planu; imati osjećaj za ritam kojim kuca dramaturško srce predstave, za jedinstvo ili sukob scenografije i igre, koreografije i igre čak, izabrane teme ipozorišnog iskaza?

Ima li izvrsnosti tamo gdje nema preciznosti rediteljskog izraza, pitao se više i ne slušajući egzotične balkanske jezike već samo posmatrajući glumačke ekspresije, ne baš promišljene pokrete i....Vjerovatno je htio reći Emocije, ali kao da ih nije bilo u još jednoj postavci Antigone, 2400 godina posle Sofoklove smrti, 20 godina nakon okončanja poslednjeg balkanskog rata čiji se motivi sapliću o mitsku borbu Antigone i Kreonta u ovoj predstavi o pobuni i smrti, tirjanstvu i čovječnosti.

No, može li biti Antigone bez strasti a Kreonta bez oholosti? To retoričko pitanje ne trpi izgovore.

Jedino je Tiresija donio onostranu enrergiju koja uskovitlala je prašinu, iako nije riječ o profesionalnom glumcu! Možda je o tome kontemplirao David Grosman, dok se pitao zašto publika toiiko dugo kurtoazno plješće, te da li su i drugi uvidjeli da nešto ne štima, da li su probali promisliti zašto ne štima, kakav je odnos zamišljenog i odigranog?

Da sam ga sreo dok smo se polako razilazili, običan puk/uvažene zvanice/opštinska boranija, zastao bih i ne bih se ustručavao da mu postavim ptanje, kako slijedi:

Sorry to bother you mister Grosman,

but did you or did you not

melted poetry, theatre and prose in your novel „Falling Out of Time“

just as a pose of the ambitious writer,

or, I suppose, because you wanted to tell the World

same old Truth in the new, 200 001st way?