Ipak, „Pilgrims“ obuzima. Tim nekim cupkanjem u mjestu koje nikad ne izostane, tim ponavljanjem riječi u strofama koje simuliraju zamuckivanje, ili neku neviđenu strast od koje se riječi prečuju, pa se ponavljaju radi jačeg utiska, gotovo nesvjesno. Gitarski sloj fantastično pokriva vokalno talasanje, ali samostalno se ispravlja i klizi diskretno, praveći samo dekor. Sva sreća da su pauze kratke i da postoji pjevački momenat između dva posljednja refrena koji se ne oslanja isključivo na sopstvenu posebnost, pa taj „dekor efekat” ne dolazi do izražaja. Bass linija je ljupka, ne izlazi iz glave, a bubnjevi paralelni s tom linijom. Tako ova pjesma posjeduje jednostavnost popa, ali i neku pseudogrubu živahnost mainstream rocka, koja u ovom slučaju nije pretenciozna onoliko koliko je mogla da bude.

Spot je nevjerovatna dvostrana projekcija, s jedne strane svijeta u pokretu, usklađenom brzinom i neprekidnom vožnjom koja simbolizuje nastavak života, a s druge fascinantnom predstavom glumca Douglasa Bootha koji sjedi na jednom mjestu i simulira proces prisjećanja podstaknut ovom pjesmom. Upravo ova jednostavnost koja otvara prostor za brojne interpretacije je pravo malo remek-djelo režiseraTobias Ross-Southalla .