Očigledno je da uživate dok svirate, da osjećate muziku. Taj se osjećajnost probija i u vašim autorskim pjesmama, to se može čuti ako se pažljivo oslušne , ali žanrovska raznovrsnost ipak preteže. Da li ste zbilja toliko naslušani muzike?

Jesmo, i sva trojica smo tipovi kojima ne prija samo par žanrova, već slušamo sve i svašta, a kako se taj zvuk zajednički formira, onda je i prirodno da se svi ti uticaji provlače kroz pjesme. Ima tu raznih momenata kojima težimo, od onih laganijih i emotivnijih kao što je početak pjesme „Aquiver (Rather be Dead)“ pa do eksplozije gruva i rifa kakav je kraj „Good Times“ recimo.

Na poslednjoj svirci odsvirali ste kvalitetne verzije klasika nekih od najvećih muzičara, posebno je dojmljiva bila “Come Together”. Kako pristupate poznatim, često puta obrađivanim pjesmama?

Sebično. Ne pada nam na pamet ni da ih sviramo bez ako možemo da ih pretvorimo u nešto naše. „Come Together“ nam je tu da bi gruvala jače od originala a poenta je bila da se zadrži duša pjesme. Isto ide za „Going Down“ od Freddie King-a, koji smo dosta otežali ali je zadržala onaj svoj bluzerski swing sa glavnom temom.

Na nedavno objavljenom EP izdanju našle su se četiri numere, u kojima su se smiješali mnogi uticaji, prvenstveno s američke rock scene, čini se. Ima tu i bluza i grandža i žešćih žanrova: kako bi ti približio vašu muziku nekom ko nije imao priliku da je čuje?

Naš zvuk je tu za sve kojima je dojadilo to omekšavanje komercijalnog rock-a, najviše u smislu energije, ali i emotivno i sonično. Dojadilo mi je više da su bendovi poput Mumford & Sons ili Tame Impala ili Arctic Monkeys klasifikovani kao rock. Rock je nekad bio nešto izazovno, nešto što je publici bilo malo teže da se svari na prvi zalogaj, kao ljuta hrana ili žestoko piće, a danas je najčešće pretvoren u tržišno orijentisano smeće koje je i mojoj babi dopadljivo. To nije rock, barem ne po mojoj definiciji, i želja mi je da popunimo tu rupu nečim malo drugačijim, a da se ne zalazi u ekstreme, tako da bih nekome rekao da se naš zvuk svodi na gruv, rifove i jednostavnost, ali isto i na izazov, i u tematskom i u soničnom smislu.

Čini mi se da postoji publika koja je upoznata sa vašim radom, da redovno dolaze na koncerte?

Ima jedan broj ljudi koji je uvijek tu za nas i koji nam stvarno znače više nego što misle. Takva baza lojalnosti je vitalna da bi se održali moral i motivacija da se nastavi sa radom kako treba. Ali na par zadnjih svirki, sve je više i više novih ljudi, što je sjajna stvar za sve nas, zar ne?

Šta bi trebalo da se promijeni u Crnoj Gori kako bi bilo (mnogo) više publike na rok koncertima?

Sve. Energija zemlje je nerealno niska, moral nikad niži, sve puca od depresije, jada, ljubomore, bijede, sujete. Sistematski mora sve da se mijenja, od države pa do ljudi. Država mora da počne da gura talenat a ne da i dalje gledaju samo kako da se ugrade i zagrade za svoje – a narod u nedostatku podrške mora da se pretvori u mrežu ljudi koji su tu jedni za druge, kad već država nije. Više izlazaka, više pisanja, više čitanja, više muzike, više rada, više podrške a manje analize, manje kritike, pa čak i manje razmišljanja. Omladina je inače opterećena time da se o svemu stalno mora razmišljati prije nego što se išta uradi, a to ne može tako – uspjeh se dostižu radom, ne planiranjem, koje bi trebalo da služi samo u orijentaciji tog rada. Ali i to planiranje i razmišljanje se često koriste kao izgovor i samo da se odloži momenat u kojem suština mora ozbiljno da se uzme u ruke.

Čini se da se u poslednje vrijeme pomjeraju neke stvari što se tiče rokenrola u CG, kako se tebi čini, koje bendove, kolege bi izdvojio?

Pored Zoon Politikona i Parampaščadi  koji guraju svoj zvuk vrlo kvalitetno i autentično, tu su na momente zasijavali bendovi poput Milf Huntersa i Antonio Sancheza, ali svima nama nešto fali, i dok se ne kompletiramo, scene nema. Nama fali iskustva i vremena, ostalima fale originali ili redovnije svirke ili konkretizacija napretka posle duže vremena postojanja. Kad svi budemo uradili to svoje da se priča uozbilji i dovede do sledećeg koraka, CG će imati scenu. A do tad, opšti promašaji u muzici će ostati norma, a televizija i radio će stojati iza milkšejk pop-a i rock-a kao što to i rade zadnjih 25 godina.

Zanimljivo je koliko crpite ideja iz rok baštine, istovremeno ste i klasični ali i moderni!? Da li je to svjesna odluka i šta za tebe predstavlja moderan rock zvuk?

Svjesna je. Po meni, moderno je nešto što se u svojoj namjeri izdvaja od savremenog – a mi se izdvajamo po tom što vraćamo malo južnjačke bluz duše alikroz smjelosti težinu nekih novijih bendova. Meni trenutno modernih bendova i nema, jer svi rade nešto što već napamet znam. Nije poenta biti originalan tako što ćeš spojiti kašiku na looper pa to na pedalu i onda filozofirati signal chain-om koji niko nije sklopio prije tebe. Poenta je spojiti sve svoje ukuse, sve bendove koji se vole sa svojim doživljajem, emocijama, ekspresijom i onda sve to manifestovati kroz svoje pjesme. A to ne može zvučati interesantno ako većina bendova danas slušaju samo po par bendova među članovima, i ne zalaze u ekstreme drugih žanrova.

Ima li planova za još koncerata, i, prije svega, ima li ideja za još autorskih numera?

Voz je ozbiljno krenuo, a nazad nema – biće svega.

Za kraj, a to je mogao biti i početak ovog intervjua, pojasni nam simboliku imena benda Freedom odnosno kako se ona očitava u vašem radu?

Ovo bi zahtijevalo esej, ali u par riječi, to je sloboda miješanja zvukova, to je sloboda da se sviraju Pantera i Beatles-i isto veče, da se stvaraju pjesme koje mogu biti funky ali i pjesme koje su čista težina, sloboda koja se bukvalno i adrenalinski osjeća kad letimo iz emocije u emociju u toku koncerata, sloboda da ne budemo tržišno opterećeni, sloboda da budemo lično posvećeni, itd. Mislim da je najbolje samo doći na koncert ili čuti muziku koju stvaramo – tada mislim da postaje jasno, iako ne sročivo, zašto baš ime Freedom. Ni jedna druga riječ nije bila prigodna.