A to su bile riječi.

Iako sjajan muzičar koji kombinuje izninmnu nježnost i osjetljivost sa sputanim bijesom i gorčinom, koji jednostavna auditivna rješenja u svakom trenutku pretvori u nešto slično nerješivoj jednačini s više nepoznatih, koji se ponekad razbija poput krhkog stakla do refrena, a od refrena je nesalomiva bronzana statua, John K. je prije svega pjesnik. Ne robuje frazama, sav se utapa u sitne detalje kojima stvara scenografiju za svaku od svojih pjesama, piše o osjećanjima personifikujući prostor, od usputnih podataka je u stanju da izvede finalne zaključke. Kod njega ljubav nije patetična, već stanje koje prolazi kroz svoje faze, napreduje ili ne napreduje, isto kao i život, vječita je borba i dostupna je svakom živom biću, ne samo odabranima. Njegovi junaci nisu srećni, ali se provlače kroz bodljikave žice stvarnosti i nalaze alternativna rješenja da preguraju koliko god života im je ostalo. Njegova muzika, a riječi iznad svega, ipak nisu namijenjene svakome, već ljudima koji misle svojom glavom, makar se ne usaglašavali s njim, on piše za slične sebi (po načinu razmišljanja, osjećaju za okolnosti ili po istim mentalnim poremećajima), i oslobođen je pretencioznosti i potrebe da se svima svidi.

Inspiraciju za album „Winter Wheat“ je tražio u knjigama, dokumentarcima i u svom okruženju, u nametnutom poretku stvari i nepravdama koje su nanesene onima koji nisu bili u stanju da se odupiru. Zato je ovaj niz od petnaest pjesama obojen nostalgijom i više nego njegov prethodni album. Nije to nostalgija na kakvu smo navikli; žali on za prošlim danima, ali ne tvrdi da je tada sve bilo bolje, svjestan je da je tehnološki napredak, prije svega, imao i svojih dobrih strana. Namjerno sam ga nazvala nizom od petnaest pjesama, jer se koncept teško nazire. Čini se kao da Samson ispipava svoje literarne mogućnosti gledajući da ostane što više distanciran od svojih junaka. A junaka ima dosta, junaka koji prolaze kroz ogledalo svog svevidećeg pripovjedača. To su likovi koji su srasli sa svojom izolovanošću, a u isto vrijeme odgovaraju na spoljne faktore bez bijesa i odbijanja. Ono što ih povezuje s autorom je stav, jedinstvena nit razumijevanja za sve probleme svijeta i probleme malog čovjeka, ohrabrenje i osuda, sve je to Samsonovo. Ovo nije tipično ispovjedni album, onaj koji će pjesnika/autora/vokalnog solistu ogoliti do srži, ali jeste iskrena reakcija autora na svijet koji ga okružuje, njegovo unutrašnje stanje izazvano onim što prima od okoline. I po atmosferi u svakoj od pjesama se može doći do koncepta: komplet album je muzički baziran na njegovom glasu i gitari, tek ponegdje pojačane bas linije, malo klavirskih ukrasa koji razbijaju svaki pokušaj da skupina pjesama povezanih isključivo osjećajem, ali ne i srodnom tematikom, upadne u dosadu. Izuzetak su neke, kao što je „Fellow Traveller“, koja je slobodno mogla da bude na nekom albumu starog benda.

Samson piše o stvarima koje su nam poznate, a nerijetko i fizički opipljive, ne zalazi u metafizičko po svaku cijenu da bi djelovalo da je načitaniji i obrazovaniji i to je vjerovatno razlog zbog kog mogu da mu se vratim u svakoj životnoj situaciji, da nađem objašnjenje bez posezanja za „višim silama“.

Teška i usporena, poput koračanja čovjeka koji se vraća iz kafane u ranu zoru pijan, uvodna „Select All Delete“ jezikom modernih tehnologija pjeva o suočavanju s problemima. Na neki je način, po autorovim riječima, ova pjesma reakcija na album „On The Beach“ Neil Younga. Nije jedina na albumu koja se poziva na jednog od najpoznatijih kanadskih muzičara. „Vampire Alberta Blues“ ima nešto od jangovske gitarske škole u sebi i odličan je omaž velikom muzičaru, a ujedno i prilika da Samson malo u prvi plan stavi činjenicu da to što se posvetio minimalističkim muzičkim rješenjima ne znači da je zaboravio da bude grandiozan sa svojom gitarom. U ovoj pjesmi on iskazuje negodovanje protiv zavisnosti od naftne industrije. I „Carrie Ends The Call“ se naslanja na Neil Younga i njegovu „Motion Picture for Carrie“.

„Postdoc blues“ prati zrelog i umornog studenta na njegovom putu ka boljem svijetu, i sva je od „ušivene“ nade, kao dobra zakrpa na laktu koja će nadživjeti fabričku tkaninu.

Čini se da su mu i dokumentarci Erike MacPhearson bili velika inspiracija, budući da su dvije pjesme nastale po njima. Prva je „Requests“, priča o odnosu predaka i potomaka, o krvi koja traži svoje korijenje, o opraštanju, inspirisana putovanjem na Island u potrazi za materijalom od kog će kasnije nastati film. Druga je „Prayer For Ruby Elm“.

„Oldest Oak at Brookside“ – o najstarijem drvetu na gradskom groblju koje šalje istu poruku kao i kamene ploče nad kojima bdije, da je postojala priroda i prije svega onog što savremeni svijet donosi sa sobom, jedna je angažovanih pjesama. Dinamična bass linija pomalo vuče na ostatke starog benda. Takva je i „Capital“, tužnjikava priča o ljudima koji su početkom milenijuma došli u Sjevernu Dakotu da nađu svoju sreću u novom naftnom kraljevstvu. Obije su u isto vrijeme i teško žaljenje i nemoćna osuda. Osude i žaljenja ima i u pjesmi „VPW 13 Blues“ koja podsjeća da je nekada postojao televizijski kanal na kome su umjetnici, zaista talentovani ljudi, imali priliku da prezentuju svoja audiovizuelna djela.

Već pomenuta „Fellow Traveller“ je inspirisana danom kada je Margaret Thatcher odlikovala Antony Blunta, Britanca koji je dvadeset godina radio kao sovjetski špijun. Ovdje ima dinamike koja gotovo da je bliska bendovskom izdanju, sa zaraznim napjevavanjem i vrlo dinamičnom ritam sekcijom.

„Quiz Night At Looky Lou's“ nas upoznaje sa Samsonom pripovjedačem u pravom smislu te riječi. Još jedna figura koja ima mentalno oboljenje, deluzioni poremećaj, o kome i sam autor ima unutrašnje informacije jer je prošao, kako sam kaže, nešto slično. Ovdje pjeva (zapravo recituje, jer čini se da je to bio jedini način da ta priča bude upečatljiva) o čovjeku koji vjeruje da je član tajnog društva koje komunicira mislima, a radi kao organizator kvizova i putuje od grada do grada, nastupa za prenoćište i nešto malo novaca da bi tražio ljude slične sebi. O istom problemu govori i pjesma koja slijedi, „Alpha Adept“, i nastavak je prethodne. Čini se da je neka krivica oblila autora, jer je čovjeka sličnog sebi ostavio tamo gdje ga je i uveo u priču – u nekom baru. Ovdje svog junaka pušta da razvije svoju misao, daje mu prostor kosmičkih razmjera i prosto prihvata i sebe i drugoga s tim problemom.

„17th Street Treatment Centre“ je nastavak „Virtute the Cat“ serijala, ovdje iz perspektive vlasnice mačke. Potpuno minimalistička stvar kad je muzički dio u pitanju, Samson i električna gitara. Ona, depresivna zavisnica, posmatra svoje sapatnike u rehabilitacionom centru i ne vidi da im to što su svi zajedno na bilo koji način pomaže. Čini se da je Samson posvetio depresiji više prostora u svojim pjesmama nego ijedan autor, ne obavijajući je u optimizam ni na kom planu, kao da ne misli (rijetko u vezi sa Samsonom bih koristila riječ „vjerovati“) da se depresija može potpuno izliječiti. Njegovi opisi drugih pacijenata se sabiju oko samo jednog detalja, ali tako da se može iz tog detalja naslutiti cijela osoba i to je talenat koji imaju samo rijetki. Da ne bi zaboravio i mačku, Samson joj se vraća na samom kraju ovog albuma, u pjesmi„Virtute At Rest“ , dajući joj glas one koja razumije i oprašta, i to je savršen način da se izađe iz ovog niza pjesama, s nekom neobjašnjivom vjerom u bolje sjutra i s podrškom kakvu ljudi rijetko jedni drugima pružaju.

Ocjena: 9/10