Izdvojio bih baladu „Young Rover“ koja kao da je odgovor na onu našu pesmu „Ja sam samo vagabundo“. U ovoj šali ima dosta zbilje, jer pesma opisuje lomove, i telesne i duševne, jedne mlade devojke zarobljene u krute okove patrijarhalne sredine, posle prolaska jednog takvog vagabunda. „Come Home, Virginia Rose“ zvuči kao tradicional ali je ipak Martina autorska pesma. Slična razmišljanja izaziva i „Rags Over Riches“ koja je u formi balade pa i „Wonderland“ koja ima i svoj spot. „Enchantress“ nije jedina „murder ballad“ na ploči, tu su još dve takve (već pomenute „Creekfield Woman“ i „Bringig Mary Home“) što je još jedan korak u pravcu poštovanja tradicije tog regiona SAD. Pesme su otpevane Martinim karakterističnim „visokim“ glasom, bez koga se ne može zamisliti ono što čini čuveni apalački „high lonesome sound“ koji nije najprijatnije iskustvo za nenaviknutog slušaoca, pa ne očekujem Martin proboj na širem planu. Sijeri Ferel, koja peva u nižem tonalitetu i ima nešto konvencionalniji glas (mada je fraziranje sasvim u skladu sa tradicijom Apalačkih planina) dajem veće šanse za uspeh.
Ovoga puta kao zaključak će ići tema koja se sama nametnula – odnos tradicionalnog i modernog. I Marta i Siera Ferel koje su na sličnom putu i njihova prethodnica Doli Parton su taj odnos apsolvirale. Uspele su da u svojoj muzici pomire tradicionalno i moderno. Nije slučajan Martin i Sijerin stil oblačenja - one u svakoj prilici, skoro bez izuzetka, izgledaju kao preokićene novogodišnje jelke. Taj „coat of many colors“ iz istoimene Doline pesme koji imaju na sebi je od simbola siromaštva i materinske ljubavi iz pomenute pesme transcendirao u autentični modni stil koji spaja tradicionalno i moderno. Njihov stil oblačenja je kod čije značenje posetioci njihovih koncerata prihvataju na nivou podsvesti. Njihovo poštovanje tradicije se ne zasniva na insistiranju na retrogradnim religijskim obredima (iako u tom regionu dominiraju najtvrdokornije protestantske kongregacije kao što su baptisti, metodisti, prezbiterijanci, evangelisti, luteranci…) niti veličanju siromaštva, materijalnog i duhovnog (regija Apalačkih planina je bila najsiromašnija oblast naseljena belačkim stanovništvom u SAD, koje je bilo vrlo slabog obrazovanja), već na muzici, koja je u tom regionu po pravilu nukleus okupljanja porodica i lokalnih zajednica (u prošlosti često izdvojenih, zbog nepristupačnosti predela). Zato je muzika Marte Spenser i njoj sličnih autora i po formi i po sadržaju tradicionalna a to je, ako se složimo sa Teodorom Adornom da je forma samo forma sadržaja (tj. sadržaj diktira formu), sasvim očigledno. Američka muzikološkinja Suzan Meklari (Susan McClary) je u svom eseju „Music as Social Meaning“ napisala, citiram: „Snaga muzike, to važi i za dominantne i za altenativne kulture, leži u njenoj sposobnosti da oblikuje načine na koje doživljavamo naša tela, emocije, naše subjektivitete, želje i društvene odnose. Iz toga sledi da je muzika, kako reče Meklari, kulturni konstrukt. Tako je i muzika Marte Spenser, kao što je i ona Siere Ferel, i ona Doli Parton pre njih, i The Carter Family još ranije, svoju snagu crpla iz sredine u kojoj je nastala, ali, budući izvorna, bivala prepoznata kao autentična i daleko izvan te sredine. Naravoučenije je jednostavno i primenjivo za sva vremena i sve prostore: prenositi tradiciju na nove generacije - da, svakako, ali tradiciju lišenu svega onog što vuče unazad. Marta Spenser je taj „posao“ na ovom albumu obavila savršeno, što joj na kratke staze neće doneti nikakav (ili skoro nikakav) lični benefit, ali će na duže staze verujem zauvek ostati u kolektivnom sećanju zajednice kojoj pripada.
Ocena: 8.8/10
