Breskve početkom aprila su svakako rijetkost, u metaforičko-metafizičkom smislu i bukvalno. Zato je lijepo gledati kako se indiskretno provlači fotografija na kojoj je jedna i po breskva po svim društvenim mrežama. Slika koja slavi toplotu nekih dana koji nailaze, naravno, i slika iza koje ni ne pokušava da se sakrije jedna od najzanimljivijih pjesama u ovom postsmrzavajućem periodu.

Kad pjesma počne iznenada, to slušaocu ne ostavlja prostor za predemociju, za bilo kakvo očekivanje, pogotovo kad se radi o izvođaču kog prvi put sluša. Melodija u pozadini je razigrana poput nekog umornog plesača koji je ostavio omiljenu tačku za kraj nastupa, a glas koji zvuči kao da je na pola puta između plača i smijanja u simboličkom smislu pojačava utisak međuprostora u kome lirski čovjek sjedi i jede breskvu. Blokiran je okolnostima u kojima se očekuje od njega nešto što ne može dati, blokiran u smislu potpunog odsustva očekivane reakcije, s koje god ona strane došla. Sjećanja su ignorisanje svega što je sada, sjećanja su uglavnom teret, ali ponekad i izlaz sa dvoje vrata, jedna za ulazak, druga za nešto drugo. “Breskve” je ritmički prijatna pjesma, raslojava se diskretno u bubnjarskim prelazima, a gitara dominira na dva plana, sladunjavo je na neki pop način i pomalo stisnuta kao da sve vrijeme slušamo uvod u neku pjesmu koja će se raspšiti i zaprašiti nas u refrenu, što se ne događa. Taj uvod je onaj koji nam (NE) fali na početku, no ne ulazi se u neku razradu tamo gdje smo je očekivali. A zapravo je taj efekat iznevjerenih očekivanja ono što nam ovu pjesmu na prvom slušanju upiše u krvotok i ne dozvoljava nam da je izbacimo iz glave.