Način na koji uspijevaju da održe napetost na vrlo niskoj ljestvici bučnosti, a da postignu potpuno isti efekat kao da su doveli cijeli orkestar da s njima jeca i lomi, možda je njihova najveća posebnost. Usamljenost, tuga, svejednost, ljutnja, pa i oni neki rijetki vedriji momenti se lagano provlače kroz nepretenciozne, ali izuzetno dojmljive sudare muških i ženskih glasova, sudare akustike i elektrike, i kroz sve dekorišuće zvuke malih instrumenata koji se mogu nositi u rukama (mandolina, tamburica, usna harmonika), što i ide uz jedan bend ovako simboličnog imena. Ivana Smolović se već izdvojila kao jedan od najtraženijih ženskih vokala na balkanskoj akustičnoj sceni i pojavljuje se na mnogim koncertima drugih bendova i na nekim studijskim izdanjima. A ono što On Tour imaju, a čega mnogima fali, jesu pjesme, dva sjajna albuma („On Tour“ i „Folkrock“) koja su s drugačijim aranžmanima slobodno mogla biti šta žele kad porastu, ali ostale su uglavnom intimne minijature, samim tim u umjetničkom smislu, istinske gromade u čijoj je osnovi opravdana osjetljivost.

Ovo je jedan od onih bendova koji svoje postojanje opravdava u malim zadimljenim prostorima, u biranom društvu, u sporazumnoj tišini koja (ne) dopire sa druge strane ogledala u kome se blues dijeli popola. Njihova mini turneja je sjajan povod da se neki podsjete, a neki i tek upoznaju s njihovim diskretnim i upečatljivim načinom, pa možda sljedeća turneja doda i Crnu Goru na spisak.