“Prvo je publika bila rezervisana, nenavikla, ukočena i zbunjena, a onda je bila zamišljena, nesigurna, sa euforičnim ispadima pojedinaca. Ili sam to bio ja, sve to o čemu govorim kao o nekom kolektivnom osjećaju. Ali kako drugačije da cijenim jedan koncert? Ne preostaje mi ništa nego da vjerujem samom sebi i kažem da je publika bila u jebenom raskoraku i da je to bila najveća vrlina i mana te večeri, pod uslovom da su te večeri u Berlinu mogle postojati mane i vrline.
Ljudi nisu navikli na grimase ludaka, rađe bi se sve to otplesalo, ali niko nije plesao, rađe bi se digle ruke, ali niko ih nije digao, niti se horski sricao refren, liše Raška Konjevića. Posmatrao sam publiku koja se muči, ne zna kako da izduši. To je dovelo u pitanje opstanak koncerta.
Ali onda je Dušan počeo sve da pretvara u konačno zatvaranje prema sceni, Podgorici, strahovima, i vidio sam da je to oproštaj od tih ljudi. Možda je ovo lično učitavanje okolnosti nevidljivih ostatku publike, ali bogovi muzike ukazali su se upravo u toj napetosti, u preciznom padu, tremoru, situaciji da se nešto konačno dešava i da je na sceni bend, muzika, samoća, ritam i znoj, i da predugo traje obmana kako to u Podgorici nije moguće.”
