Print this page

Dnevnik muzičkog eklektika – Preslušavanje (86)...dok liju Kiše

22 novembar 2026
Author :   Srđan Strajnić

Dnevnik muzičkog eklektika – Preslušavanje (86)

(04.10.2026 – 20.11.2026)

Došao je i taj dan, 26. oktobar, prvi dan slobode. Ubedljiva pobeda studentske liste na parlamentarnim izborima učinila je da nikakvih nemira ne bude (nemira koje su mnogi predviđali), čak je AV posle samo sat i po od zatvaranja biračkih mesta priznao poraz. Radost na ulicama Beograda bila je neopisiva i do sada nedoživljena. Već na poslednjem, petom skupu na Slaviji (koja je postala za studente ono što je devedesetih za tadašnju opoziciju bio Trg Republike, to jest Trg Sloboda) neposredno pre izborne tišine, moglo se osetiti šta se sprema. Euforija naroda se mogla „seći nožem“. Za razliku od devedesetih, zvučna podrška nisu kao tada bile rok pesme, već narodnjaci. Da ne grešim dušu, te večeri na Slaviji čuli smo, redom, kako se približavao početak mitinga: “Sijam” od Oxaja, pa onu staru „Za milion godina“ YU Rock Misije pa jednu od Marčela i sve one su manje ili više dobro primljene ali su pravu eksploziju oduševljenja izazvali čisti novokomponovani narodnjaci „Tri poljupca hoću ja“ koju peva Snežana Savić (inače deklarisana kao pristalica SNS-a), i još više „Lijte kiše“ u interpretaciji Zorice Marković. Prva je delo Aleksandra Ace Koraća i Radmile Mudrinić (koja je napisala tekst) a druga Aleksandra Radulovića Fute (muzika), Marine Tucaković (tekst) i Miroljuba Aranđelovića Kemiša (aranžman, harmonika). Interesantno je da su i Aca Korać i Futa i Marina „catch-all“ stvaraoci, koji su poznatiji po zabavnim nego po narodnim pesmama. Studenti su intuitivno osećali da pobede nema dok se ne ujedini urbano i ruralno u zemlji Srbiji, što je u nekom nastupu lucidno konstatovao politički analitičar Boban Stojanović sa kojim se, da budem iskren, nisam uvek slagao: „nema pobede dok se na protestima ne čuje narodna muzika“. Ja sam se teško mirio s tim, ali nisam bio u pravu, Boban očigledno jeste! Ne treba vam bolji dokaz od činjenice da se na proslavama pobede sa trgova svih gradova Srbije, od Subotice do Novog Pazara igralo kolo.

I tu dolazimo do ključnog paradoksa koji smo mi, pripadnici stare salonske opozicije godinama ignorisali, uljuljkani u sopstveni kulturni snobizam kruga dvojke: borili smo se za demokratiju i opšte dobro, a sopstvenim kulturnim elitizmom smo uspešno odbijali i izolovali većinu naroda za čiju smo se slobodu deklarativno zalagali. Naš elitistički pristup, koji je insistirao na sterilnoj žanrovskoj čistoti i gitarskim rifovima kao jedinom legitimnom soundtracku bunta, nesvesno je povlačio granicu između nas „prosvećenih“ i onih drugih , pretvarajući rok muziku – nekadašnji simbol slobode – u ekskluzivni filter za eliminaciju politički nepodobnih građana. Paradoks je potpun: tražili smo formulu pobede u idealizovanoj, čistoj urbanoj kulturi, nesvesni da smo time samo radili posao za režim, getoizirajući sopstveni bunt u nekoliko centralnih beogradskih ulica. Srećom, Generacija Z , kojoj studenti u celosti pripadaju nema taj ideološki teret niti pati od sujeta iz prošlosti. Za njih, eklektične kakvi jesu, su te dve opskurne pesme iz davne 1988. godine postale savršeno ulično oruđe (Obje su se pomenute numere istakle organski, dakle spontano su prihvaćene pa tek potom dodatno forsirane – opaska urednika).

Primenjujući politički mudru „catch-all“ strategiju, studenti su je preslikali i na sopstvenu plejlistu. Pravilno su shvatili da catch-all u politici traži catch-all u muzici. Dakle, otvorili su se svim slojevima društva, ne samo na rečima, već i kroz muziku koja stvarno pokreće narod, i to im je donelo istorijski rezultat. (P.S. – Ne bi trebalo zanemariti ni kultne hitove mnogih prethodnih narodnih (po)buna, među kojima je preživjela i više nego dobro ostarila “Zemlja” od EKV, koja se savršeno uklopila i u nove društveno-političke okolnosti - prim. ur.)

Ne treba zanemariti ni svesno odabrani simbolizam broja tri. Nije jasno da li su studenti namerno odabrali da budu pod brojem tri na listi izbegavši broj jedan koji simbolizuje kult ličnosti (taj broj je svakako pripadao Vučiću) i broj dva koji simbolizuje podele i raskol (Dačić – Ružić u SPS-u) ili su samo pametno iskoristili dodeljeni broj i njegovu simboliku koja je u Srbiji mnogo jača nego što bi bila u nekoj drugoj zemlji. Broj tri je, kao što znate, posebno u srpskom narodu mitski broj koji je odavno sastavni deo nacionalnog identiteta (triput se ljubimo, triput bog pomaže, zlatna ribica ispunjava tri želje, car u bajkama uvek ima tri sina, treća sreća…). U numerologiji broj tri simboliše kreativnost, mladost, komunikaciju i širenje. Dakle Vučićev narativ o stranim uticajima na studentski pokret pao je u vodu a da se studenti nisu ni pravdali (jer pravdanje te još više ukopava!), time što su broj tri ugradili u samu srž sopstvenog pokreta oslobodivši ga pritom nacionalističkog prizvuka iz devedesetih.

Na terenu se broj tri sa glasačkog listića Studentske liste idealno nadovezao na pesmu „Tri poljupca za sreću“. Ti ulični poljupci su preko noći transformisali protest u porodično i prijateljsko slavlje, delujući gotovo kao kolektivna ulična bajalica. Kad smo već kod bajalice, ne smemo zaboraviti ni onu ženu koja je na nekom Vučićevom predizbornom skupu, u direktnom razgovoru s njim izgovorila i propratila kružnim pokretima ruku nešto što je mnogima zaličilo na vlaški magijski ritual (mada žena kako sama kaže, nema veze s tim). Ta rečenica koja je putem društvenih mreža postala viralna glasila je: „jedan čovek nikad sreću nemao“ i ponovljena je, pogađate, tri puta. Kad sa do sada rečenim povežemo hit Zorice Marković čiji (za ovu priliku izmenjeni) refren je takođe svojevrsna kletva: "Zastani sunce, ne sijaj mu, molim te danas ne prijaj mu, Lijte kiše, hladne vode, Vučić ode, Vučić ode!". Ti stihovi zazvučali su sablasno i proročanski onog trenutka kada je nepoznati narodni genije ime „dragi“ iz originala zamenio imenom doskorašnjeg vladara. Hor hiljada mladih ljudi koji pevaju o njegovom odlasku savršeno se uklopio sa kletvom stare gospođe koju su ti isti mladi ljudi skandirali čime smo dobili zaokruženu magijsku simboliku broja tri koja je bez ikakvih problema razbila Vučićev autoritarizam.

U zemlji u kojoj je lokalni misticizam i vlaška magija oduvek imala duboko uporište u kolektivnom nesvesnom, studenti su instinktivno (ili racionalno?) uradili veliku stvar: umesto da beže od narodnog DNK, oni su ga prigrlili. Spojili su klupski duh modernog uličnog rejva, stare rok himne i čistokrvni folk u neraskidivo sveto trojstvo (opet broj tri!) uličnog eklekticizma sasvim primerenog Z generaciji. Zato ovi protesti iz 2026. godine nisu bili bleda kopija ranijih protesta niti uvezenih revolucionarnih modela. Bili su duboko, autentično naši – proslavljeni onako kako ova zemlja jedino i ume da slavi: uz kolo na trgovima, malo magije i stare pesme koje su preživele smenu epoha da bi nam konačno otključale slobodu. A da li ćemo umeti da se nosimo sa slobodom, to ćemo tek da vidimo!

A sada, nešto sasvim drugačije!

Kao i obično u Dnevniku, prvo nekoliko kratkih ili dugih prikaza ploča po izboru autora, pa spisak sa ocenama svih ostalih preslušanih u datom vremenskom periodu. Tu je i Spotify plejlista sa po jednom pesmom sa svakog albuma OVDE

Moj izbor albuma za DME (86):

The War and Treaty - The Story of Michael and Tanya (Expanded)

Bračni par Troter, Tania i Mihael Jr., skrenuo mi je pažnju već svojim prethodnim albumom „Plus One“ iz 2024. godine, mada sam dolazio u dodir sa njihovom muzikom i ranije. Rekao bih da se radi o klasičnoj soul muzici u najboljoj tradiciji šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka. Ovim izdanjem su napravili veliki korak napred pre svega time što su kvalitet pesama podigli na viši nivo. Album je konceptualan i autobiografski. Dakle Majkl iz naslova je Majkl Troter Junior a Tania je Tania Troter a zajedno su War and Treaty. Prevod naziva grupe nije baš ono naše „Bolje rat nego pakt“ ali nije ni daleko od toga. Rečima „rat i pakt“ bi se, opet, sasvim lepo mogao objasniti sadržaj „Priče o Majklu i Tanji“ jer ta priča govori o njihovom očigledno burnom braku, koji je pun ljubavi ali ne oskudeva ni sa odstupanjima od zajedničke linije, da kažemo to neutralnim rečnikom.

Najveći kvalitet ovog albuma jesu ti glasovi koji „gvozdena vrata otvaraju“, mada i kvalitet pesama ne zaostaje mnogo. Ta njihova priča o sopstvenom braku, sa svim putevima i stranputicama koje život donosi nije me ostavila ravnodušnim. Ne kažem da je priča sama po sebi mnogo inspirativna za mene, niti se s njom mogu identifikovati (kod supruge i mene nema stranputica!) ali uverljivost njihovog izvođenja čini da im verujem a to je dovoljno za početak. Lepota glasova i zaokruženost interpretacije koja je lišena nepotrebnog egzibicionizma i kvalitet pesama koje evociraju najsvetlije trenutke soul muzike od pre više od pola veka nadograđuju tu bazičnu uverljivost što ih dovodi na sam vrh u ovoj osamdeset i šestoj inkarnaciji Dnevnika. Ova verzija ploče je proširena sa EP-jem „Country Baptism“ koji je objavljen malo pre albuma. EP sam svrstao u gospel žanr mada se glavni junak (Majkl?) kao povratnik iz rata u Iraku ne pričešćuje svetom vodicom već Kentaki viskijem. Prilično neortodoksno pričešće, ali u formalnom smislu po muzičkoj strukturi komotno može da ide pod tom etiketom. Pesme sa EP-ja imaju himnični karakter koji se dosta razlikuje od onog svetovnog sa albuma. Moram reći da je taj gospel obojen jakim uticajem kantrija naročito kad govorimo o EP-ju. Kad dodamo još dva lajv snimka na kraju expanded izdanja, dobijamo 80 minuta vrlo dobre muzike sa jugoistoka SAD u kojoj ćete, ako imate sličan ukus mojem, sigurno uživati.

Ocena: 8.30/10

---

Rhiannon Giddens - Hope Is The Thing With Feathers

Rajanon je jedna od mojih favoritkinja, bila i ostala. Zato svaki njen album s pažnjom preslušam. Zato uzimam sebi za pravo da kažem da od „Freedom Highway“ nije u potpunosti ispunjavala moja očekivanja. Ne kažem nipošto da su albumi posle tog bili loši, jer nisu, ali im je više ili manje nedostajalo do pravog remek-dela kakvo se dalo očekivati nakon pomenutog. Nisam siguran ni da je ovaj o kome pišem to uspeo. Bolji je od nekoliko njenih albuma snimljenih posle „Freedom Highway“, jer se vratila „roots“ muzici, koju najbolje oseća i izvodi kao što je i najavila sa prethodnim svojim izdanjem, instrumentalnim „What Did the Blackbird Say to the Crow“ realizovanim u saradnji sa violinistom Džastinom Robinsonom.

Album „Hope Is The Thing With Feathers“ rađen je u studiju “Cypress House“ u blizini Lafajeta, Luizijana koji je u vlasništvu Dirka Pauela, jednog od najboljih poznavalaca Apalačke muzičke tradicije, naročito one vezane za violinu i bendžo. Pauel je i koautor (sa Gidensovom) četiri od deset pesama na albumu, peti original je delo Nivela Cumbua i Rajanon Gidens na tekst pesnikinje Emili Dikinson, dok su preostalih pet tradicionali i obrade Ole Bel Rid, Elizabet Koten i Pure Fe. Lepo se uklapaju originali i obrade, i po stilu i po kvalitetu, ali za najvišu ocenu ipak je, bar po mojim kriterijumima, previše obrada. Dakle, neće biti ovaj album kandidat za album godine u mom izboru, ali biće visoko. Na šarm Gidensova dobija bar 0,20 procenta i eto nje pri vrhu godišnje liste.

Što se pesama tiče, najviše moje pažnje privukla je ona neobičnog naslova „Hope Is the Thing with Feathers“. Rianon je upotrebila tekst pesme Emili Dikinson koja je nastala na početku građanskog rata 1861. i to ne slučajno baš tada. Pesma govori o nadi koja postoji u ljudima kao samostojeća, bez ikakve mogućnosti da je neko na veštački način implementira, probudi ili izgubi. Ona tinja stalno, ali se pojačava u teškim vremenima. Ta mala ptica koja lebdi u strašnoj oluji odoleva svakakvoj  katastrofi. Lični pristup koji je Emili Dikinson gajila, Rajanon i muzičari koji su pesmu izveli samo pojačavaju. Sada ta lična, sasvim intimna nada svakog od muzičara postaje zajednička stvar koja ima snagu da menja njene nosioce ali i da menja društvo u celini. Zar nismo nedavno prisustvovali jednom takvom pregnuću koje je dalo rezultata? Želim i Americi da smogne snage za novi početak, kojeg je ova pesma najava.

Ocena: 8.30/10

---

Angela Autumn – Believer

Anđela Otumn  se, kad se pojavila u Nešvilu, očigledno vodila starom latinskom izrekom „omnia mea mecum porto“ jer je apalačko nasleđe ono što se u njenoj muzici vidi na prvi pogled a to je ujedno i ono od čega je u svom novom domu krenula. Ali, srećom, nije na tome stala jer bi bila samo jedan od mnogih „roots“ izvođača koji ostaje u uskom krugu poštovalaca žanra. Anđela je odlučila da u svoju muzičko-vizuelnu prezentaciju uključi savremenije pristupe. Muzika sa Apalačkih planina je u njenom  tumačenju modernizovana i u muzičkom smislu i u smislu vizuelne prezentacije sa idejom da se približi savremenom slušaocu koji obitava pre svega na online platformama. Te platforme preferiraju forme u kojima nema praznog hoda – uvek se u tim radovima događa nešto što konzumenta zadržava na tom materijalu. Jer, odlazak u ništavilo je samo jedan klik (ili skrol) daleko. Diskretno (ili manje diskretno) provokativna, privlači i zadržava pažnju svojom vizuelnom prezentacijom dovoljno dugo da slušaoca uhvati zarazni ritam ili lepa melodijska linija kojima njena muzika obiluje. Kako mi izgleda, Anđela se ne bi otimala od uspeha, dapače, prigrlila bi ga obema rukama. Uspeh jeste varljiva zverka, koja se izmigolji kad već misliš da si je uhvatio, ali nije ni naša Anđela naivna – ima ona nerv da čeka trenutak za grif iz koga uspeh ne može da pobegne.

Roots muzika koju je iz kuće donela u Nešvil je bila osnova na koju se nakalemio kantri na koga se opet nakalemio ženski, osvešćeni indie-rock stav. Iz nekog razloga na pamet mi padaju Pi Džej Harvi i Liz Fer, očigledno baš zbog stava a ne po muzičkoj sličnosti, mada ima neke sličnosti. Recimo, pesma koja otvara album, „Heavy Tobacco“. Ta i ostalih jedanaest pesama sa albuma se bave jednom istom temom – osećanjima napuštene žene koja variraju od beskrajne ljubavi do iste takve mržnje  prema muškarcu koji ju je ostavio. Nije to klasični storiteling tako da ne znamo kada, gde i kako se ta afera dogodila, niti znamo zašto je okončana, ali svakako znamo kako se oseća sirota Anđela. Frustracija, bes, čežnja, ljubav, nedostajanje, bol, sva ta osećanja se smenjuju tokom albuma ali često i u pojedinačnim pesmama. Dobro je Anđela artikulisala kroz svoju muziku to što je hrela da nam kaže, a to se vidi po tome što je broj strimova solidan za mladu autorku čiji je ovo treći album. Nadam se da sam vas ubedio da obratite malo pažnje na njena buduća dela.

Ocena: 8.28/10

---

Erykah Badu & Alchemist - Before The World Blows

Ozbiljan, inovativan album. Na prvu loptu za mene preinovativan, posebno zato što i nisam naročito upućen u novu “crnu pop” muziku. Ipak, potrudio sam se zbog Erike, koju sam zavoleo posle izlaska njenog ključnog albuma „Baduism“ koji je krajem devedesetih kad se pojavio bio korak u budućnost soul/R&B muzike. Isto bi se moglo reći i za ovaj, s tim što je korak još duži a mesto doskoka se nalazi van utabanog puta. Zasluge ipak ne možemo pripisati samo njoj, već ćemo ih podeliti sa koautorom koji se pojavljuje pod nazivom Alchemist. Čovek se zove Alan Daniel Maman, producent je, DJ i reper koji je najpoznatiji po radu sa semplovima. Njih dvoje su odavno želeli da rade zajedno i intuicija ih nije prevarila. Zaista je album nešto posebno. Erika Badu je bila „zadužena“ za humanu stranu (vokali, melodije, muzička pratnja) a Alhemičar za semplove. Ono što impresionira je organska povezanost te dve komponente što možemo zahvaliti Momanu i njegovoj produkciji.

Nešto slabiji deo su same kompozicije koje ipak „vadi“ Erikino izvanredno pevanje i boja glasa. Potrudite se da album čujete na što kvalitetnijem stereo sistemu jer će užitak biti veći ali da vas odmah upozorim – u jednom trenutku, tokom pesme „Wich Doctor“ sam se, posle zvučnog efekta, stvarno uplašio. Trivija je da u refrenu te pesme Erika nabraja veštice iz stvarnog ili fiktivnog sveta, među kojima spomene i Stivi Niks iz grupe Fleetwood Mac koja je u medijima  (ne)pravedno optuživana da se bavi vradžbinama (“witchcraftom“). Na kraju ovog kratkog prikaza mogao bih da kažem sa rezervom, pošto kao što rekoh nemam dublji uvid u savremenu crnu muziku, da se radi o eksperimentu koji je uspeo, ali ipak nije dosegao do statusa remek dela, kakav je imao njen najznačajniji album „Baduizm“. Ipak, kad bi Erika Badu i Alhemičar u sklopu svoje „phone free“ turneje koja je u toku zabasali na Balkan, vredelo bi se potruditi otići na taj koncert.

Ocena: 8.25/10

---

The Womack Sisters - The Womack Sisters

„Krv nije voda“ i „Iver ne pada daleko od klade“ su naše stare poslovice koje imaju svoje pandane u američkoj narodnoj tradiciji „Blood is thicker than water“ i „The apple doesn’t fall far from the tree“. „The Womack Sisters“ su najbolji dokaz istinitosti tih narodnih mudrosti. Naime, sestre Vomak su unuke legendarnog soul pevača Sema Kuka i ćerke Sesila i Linde Vomak iz soul grupe Womack & Womack. Bobi Vomak im je stric. Pošto sam čuo album, čini mi se da bih mogao u njihovoj muzici da prepoznam porodične uticaje i da su se devojke sasvim drugačije nazvale ali sa imenom The Womack Sisters sve je odmah jasno.

Ja i danas imam album njihovih roditelja „Womack & Womack“ i dobro se sećam najvećeg hita sa njega „Teardrops“. Sećaju se i moji ispisnici refrena koji počinje sa „…footsteps on a dance floor, remind me baby of you…“. Vidljivi su i uticaji ženskih grupa iz šezdesetih poput Supremes, Crystals, Ronnettes… Dakle, od dede su „pozajmile melodijske linije, od oca i majke gitarsko ritmičke obrasce laganog fanka, od vokalnih girl-grupa slaganje glasova u čemu su, budući sestre, nenadmašne.

Ovaj paket je završni „touch“ dobio od njihove diskografske kuće Daptone  koju smo upoznali preko njihove zvezde, nikad prežaljene Šeron Džouns i njenih Daptonesa a koja je poznata po tome što na svojim izdanjima verno reprodukuje analogni zvuk studija koji su snimali soul i R&B iz šezdesetih.  Baš takvi analogni snimci ključni su začin retro soul pokreta koga je pokrenula pomenuta Šeron. Za ljubitelje soula i R&B-ja iz šezdesetih ovo je esencijalno izdanje koje pokazuje da je i danas moguće snimiti album koji nije samo revival već je vrlo relevantan. Možda je previše tražiti da upamtite njihova prava imena (Zejmani, Zekučagula i Zekumba Zekerijas), dovoljno je da ih na streaming platformama potražite preko nazive grupe – The Womack Sisters. Nećete pogrešiti!

Ocena: 8.23/10

---

David Bowie - The Shel Talmy Recordings

Dejvi Džons, proslavljen kao Dejvid Bouvi, nije imao tako glamurozan početak, kakvi su bili sredina i kraj njegove karijere, a ovaj album je očigledan dokaz zašto je to tako. Njegovi bendovi iz sredine šezdesetih „The Manish Boys“ (očigledno nazvani po pesmi Madija Votersa) i Davie Jones & The Lower Third su bili izdanci britanskog bluz buma koji su završili u ćorsokaku pre svega zbog činjenice da je konkurencija u tom rukavcu rok muzike tada bila prilično jaka. Snimci na ovoj kompilaciji potiču sa sešna iz 1965. godine pod vođstvom čuvenog producenta tog vremena Šela Talmija. On je do tada radio sa The Kinks a neposredno posle ovih snimaka sa novom senzacijom britanskog roka, The Who. Kada danas slušam te davne snimke, nameće mi se misao da prosto sa ovim nije mogao da prođe, imajući u vidu oštru konkurenciju. To zvuči tanušno, autorski neoriginalno do krajnjih granica, izvođački (ispod) prosečno, jedino se vokalni kvaliteti budućeg Bouvija mogu primetiti. Čini mi se da taj materijal nikad ranije i nije objavljen osim par singlova koji se nisu plasirali na top liste. Ova kompilacija ima samo istorijski značaj i preporučujem je samo navećim Bovijevim fanovima. (7,21/10)

Ostali (preslušani) albumi:

Katie Pruitt - Fools For The Fleeting (folk, 8,22); Elanor Moss - The Knife, The Needle (indie folk, 8,22); Son Volt - Sound Signal Serenades (alt country, 8,20); Emma Ruth Rundle - These Killing Times (indie folk, 8,18); Seasick Steve - The last Season Of America (blues, 8,15); Luluc - Sweet Thief (indie folk, 8,15); Rising Appalachia - Trade My Troubles (indie folk, 8,14); Greg Freeman - All Set The Bone (rock, 8,13); Kelly Hunt - Requiem For A Sleepless Night (folk, 8,10); Meshell Ndegeocello – Synonym (soul, 8,10); Kristin Hersh - Sugar On Blackstone (indie folk, 8,04); Sera Cahoone - I've Missed You All These Years (indie folk, 8,02); Alicia Blue - Country Desire (country, 8,00); Blondshell – Violins (indie rock, 8,00); Israel Nash - Sweetheart Of The Rodeo (americana, 8,00); Buddy Miller - Buddy Miller (country, 7,86); Joy Oladokun - Hope Is a Heavy Thing (indie folk, 7,81); Rachel Sumner - Yodelay EP (folk, 7,79); Sarah Lake - If Whiskey Was A Woman (country, 7,75); Kate Waters - Some Comfort (indie folk, 7,75); Pokey LaFarge - Rent Money (country, 7,75); Nina Winder-Lind - Wild Love (indie folk, 7,61); Peter Hammill - Tears In Time (art rock, 7,60); Pony Bradshaw - Through a Glass Darkly (folk, 7,49); Bronwyn Keith-Hynes - Rattlin' Bones (bluegrass,7,45); Lance Cowan – The Air That You Breathe (folk, 7,20).