Svakog dana krećem od nule,

svakog jutra sam novorođenče

izleglo iz jajeta nekog božanstva.

Pagan i buntovnik i disident.

Zidam svoj Stoun Hendž.

Zorom se vraćam u stan.

Mašina za veš centifuga u 1 sat.

MOĆI, HTJETI, ŽELJETI

Spušteni zastori plave boje. Škure na prozoru. Da niko ne viri.

U cilju zaštite, mijenjamo teze.

To je neizostavno za naš spas. 

Misao grca u bolu među drvećem a stari plafon prijeti da nam

se sruči na glavu. Na njemu je nebo i mjesec pun.

S lijeve strane je priroda. Zeleno drago blago.

Moje sjeme u njenoj kosi. U trbuhu nije.

Vadimo kestenje iz vatre, kao riječi iz konteksta.

Koliko je tačno moći, htjeti, željeti.

Koliko je teško i da li je stvarno.

Moguće moći, htjeti, željeti.

Mi želimo da hoćemo da možemo.

Mi bismo mogli da poželimo samo da hoćemo.

Mioje sjeme u nejnoj kosi, u stomaku nije.

Njeno lice je sreća a glas njen ton radostan.

Moje sjeme možda ni čisto nije, a biće njeno

poput zavojite staze.

Hodam tuda koracima opreznim.

Želim da mislim da mogu jer hoću.

Želim da ona može što bih htio.

Želim moje sjeme u njenoj nutrini.

Želim mnogo toga a možda ne bih smio.

IZA ŽALUZINA

Misao. Prokletstvo.

Ne propušta priliku da

me obiđe. Da vidi kako sam

i da li se držim muški.

Ja ga uvijek dočekam domaćinski.

Poput tijela u preklopu, ženskih

i znojavih. Ono kao da dodirne sve

(moje nervne završetke, udari žig i ode.

Moderno zvono modernog telefona

me ometa. Sa mnom i stond.

Živ, pokretan. Bolest – slabost varijabila)

Prokletstvo oslušne i osmotri.

Potom stane u prikrajak. Vreba.

Baš kao mali demon ispod skuta

beščasnih prokletnika. Onih što

zbore otkako čuše za riječ.

A ništa ne govore, prokletnici.

Samo vise iza žaluzina.

*Braco Subotić, rođen u Titogradu 1978. godine. Poznato ime na crnogorskoj andergraund muzičkoj sceni (Qtera, Vrpca, Beatz & Rhymes), s dominantnim osjećajem za prave riječi u pravom trenutku. „Prostor zaposijeda tišina“ je njegova prva samostalna zbirka poezije.