Kako po staroj narodnoj iver na pada daleko od klade, očekivano je bilo da ću i ja rano biti uvučen u muzičku priču, što se i dogodilo - moj prvi javni nastup kao pjevača bio je već u drugom razredu osnovne škole. Roditelji su, naime, umislili da izuzetno lijepo pjevam i “imam dobar sluh”, pa su me prijavili na audiciju za mlade talente koja se održavala u jednoj od baraka kod Stare ambulante. Čitavo nedjeljno popodne sam proveo sa ocem u društvu pedesetak onih koji su htjeli da pokažu koliko znaju i tek negdje blizu mraka stigao na red da izvedem numeru Dani u nedelji, koju sam čuo u Brankovoj emisiji Kocka, kocka, kockica (“Ponedeljak je sada, latimo se rada...”, pa sve do “Nedelja je sada, nema više rada...”). Problem je nastao jer je pjesma imala intro, i repetitivne stihove koje je pjevao hor, a kako je električarski sastav, koji me pratio, na brzinu poskidao akorde na osnovu mog pjevušenja i nikada ranije nije čuo taj trominutni song, imali smo malih rupa u usklađivanju, pa sam morao nastupiti dvaput, drugi put je bilo skoro kako treba. Bend je bio legendarni “Antibarumnovus”, saznao sam to nekih tridesetak godina docnije, i nije bilo čudo što nisu znali dječije numere kad su bili verzirani za drugačiju vrstu muzike, ali smo se ne-kako našli na istom kolosijeku i doveli pjesmu do kraja. Dakako, nisam ništa osvojio toga dana, osim još jedan nivo ponosa mojih roditelja. Pobijedio je brkati vojnik, traumatično izvodeći srceparajuću Ostala si uvijek ista, tako da su dame srednjeg doba u publici kolutale očima i duboko uzdisale.

            U trećem razredu, Valju i mene upisali su u podmladak bleh-muzike. Dobili smo klarinete za vježbanje, odradili dva časa puna ispisivanja nota u kajdanke, ali, koliko god da smo se trudili kod kuće i postavljali prste kako su nam rekli, iz instrumenata nije izlazilo ništa, samo se čulo kako vazduh struji. Već nakon trećeg dana, bilo nam je jako čudno što smo od svih pionira-muzičara u baraci za vježbanje samo nas dvoje i kapelnik, a poslije četvrtog postalo jasno: nikoga iz naših generacija to nije interesovalo, pa se bleh ekskurzija neslavno završila. Vratili smo instrumente, za koje je isti onaj što nam ih je dao ustvrdio da su pokvareni i na njima ne može da se svira, a mi bili srećni što ne moramo nedjeljom, jedinim slobodnim danom, žipčiti stazom kraj hladnjače sve do Doma JNA.

            Međutim, ta je sreća ipak bila okrnjena činjenicom da ni narednog Prvog maja nećemo biti dio velike smotre koja se s nestrpljenjem ičeškivala. Otvaranje novih objekata od društvenog značaja, ulice ukrašene trobojkama sa zvijezdom, porodice na ulicama, cvijećem okićeni grad... Oko podneva, uslijedio bi prolazak bleh-muzike kroz Staru Topolicu. Pedantni i uredni, u uniformama Duvačkog orkestra, sa instrumentima koji su ulašteni sijali, šetali bi između zgrada, među njima i moj i njen otac, na čelu kapelnik Miki. Svirali bi Rabotnički, a mi trčali za njima i razmišljali kako bi bilo divno da i u nas tako gledaju dok paradiramo Ulicom maršala Tita.

            Prelazak iz stare u novu školsku zgradu poklopio se sa drugačijim navikama u tzv. nastavnim i vannastavnim aktivnostima, pa je i muzičko dobilo svoj kabinet, tik pored amfiteatra. Uvijek agilni profesor Vito je živnuo, i namah se stvorila odlična horska sekcija, sa solistima, orkestar sa električnim instrumentima, pripremane su pompezne priredbe za Dan škole ili Novu godinu, ili one nešto manje za roditelje da vide kako napredujemo. Neumorni nastavnik brzo me postavio za muškog solistu u prigodnim kompozicijama, u čemu sam uživao, ali ne toliko radi iznenadnog izbacivanja u prvi plan popularnosti koliko zbog jedne od djevojčica iz IV-2 koja je pjevala u prvom redu hora. Ženski vokal je bila Dragana Čejović, pa smo kao duet u CV upisali već u prvoj godini zajedničkog druženja nas četrdesetak, zaista zapažen nastup s numerom Mamine maze, uostalom, cio taj performans raznih sekcija je bio “za pet”, uz ovacije kad se spustila zavjesa.

            Naravno, nijedno obilježavanje prigodnih NOB datuma nije moglo proteći bez nas što smo u bijelim košuljama i tamnoplavim pantalonama i suknjama s ponosom pjevali Hej Sloveni, pa Uz maršala Tita, pumpajući Stijeg partije ili emotivne Crvene makove, čekajući krešendo na No pasaran, ispod državne i republičke trobojke sa zvijezdom i Titove slike, osvijetljeni reflektorima na najmodernijoj školskoj bini u Crnoj Gori toga doba.

            Osnovnoškolski YU obrazovni sistem je muzičko vaspitanje znalački balansirao, a i maestro Vito je tu uplitao svoje dugačke prste, pa su đaci zaista uživali: red domaćih izvornih kompozicija, red modernih, red pjesama iz čitavog svijeta. Tako smo se, uz njegovu harmoniku ili klavir, izmještali diljem planete: veseli i razdragani poskakivali uz rusku Krokodilčić zvani Gena, tugovali uz američku tužbalicu Moj otac je negdje daleko i sanjarili ušuškani u japansku uspavanku Šušti, šušti, bambusov list, koju su, pretpostavljam, samo djeca iz “Zemlje izlazećeg sunca” i ona sa brdovitog Balkana znala.

            Koliko smo, kao hor ili kao đaci pojedinačno, voljeli omiljenog nastavnika, govori i činjenica da smo samoinicijativno, tokom priprema za priredbu povodom Dana Republike, stihove “Mi smo mlada vojska Titova... samo Tito nek nam je zdrav” promijenili tako što smo Vitovo ime stavili umjesto maršalovog. Otkrio je to tek na generalnoj probi, sablažnjen i blijed od straha, prvi i jedini put uz viku prekinuvši naše pjevanje, traživši da mu obećamo kako nam to nikada više neće pasti na pamet. Naravno, nismo imali pojma zašto mu toliko smeta to što smo uradili, i tek smo poslije mnogo godina posložili kockice, naročito kad smo saznali da se njegov način tumačenja personalnih sloboda često sukobljavao sa zvaničnim mediokritetskim, skrivenim iza crvene knjižice.    

            Kao i na mnoge druge stvari, i na naše slavne đačke muzičke performanse zemljotres je stavio tačku. Nakon što je pristupanje dramskim, muzičkim, glumačkim, folklornim sekcijama uzelo toliko maha da je skoro svako dijete škole bilo u nekoj od njih, moralo je doći do kraha, samo što se ovoga puta za to pobrinula viša sila, a ne kao što je običaj, ljudska zloba ili neznanje.        

            Potpuno drugačiji režim života u narednih godinu i po uslovio je da se naša pjesma ne čuje na bini škole, a kad smo se i vratili u matični objekat, bili smo stariji i skloniji drugačijim interesovanjima, bez entuzijazma koji nas je pumpao u vrijeme kad je muzika bila način da se dođe do pogleda suprotnog pola. Neumorni nastavnik Vito je pokušavao nekoliko puta i kasnije da sa novim horom dostigne iste visine, ali uzalud.

* * *

            S maestrom Vitom sam se ponovo susreo u gimnazijskim godinama, nakon mutacije, kada me uključio u gradski hor. Ostao sam nekako po automatizmu, pored oca, mada sam nedvojbeno osjećao da mi tu nije mjesto - imao sam samo 16 godina, a “drugi najmlađi” član 35. Iako sebi danas groteskno izgledam na fotografijama sa turneja, skupa sa starom gardom, boravak u horu napunio me znanjem o nekoj drugačijoj muzici, koje je do tada ležalo daleko od mene.

            U ono što se zove pop-rock uletio sam dan prije no što je Veskova majka ispekla kokošku - tako smo zvali taj dan, a tako smo nazvali i samizdat kasetu našeg “The Acropolyss Banda”. Bio je februar 1985. godine, i potpuno slučajno, kako se i dešavaju stvari koje će obilježiti život, u istoj sobi kuće u Bjelišima, u isto vrijeme, našli smo se nas šestorica, i sve je profunkcionisalo iz prvog puta. Milenko i Sajo su uzeli gitare, ja zapjevao, Vesko dopjevavao, Slavko lupao “bubnjeve” po stolu i koljenima, Pljanco nas zagušivao smijehom, zbijajući šale u pauzama... Bilo je kao da se znamo hiljadama godina.

            Nastupali smo, uz dvije gitare i glas, u različitim sastavima, gdje god se moglo: na žurkama, sjedeljkama, pijankama, pored mora, u ulazima, haustorima... i snimili dva poluprofi snimka, iskreno misleći da je to samo prvi korak ka albumu. Nije bio, pokazalo se...

            Posljednjih godina, u organizovano bavljenje muzikom sam uplovljavao jedino kao tekstopisac za lokalne bendove i neke podgoričke pjevačice. Uz to, jedno sam veče “otet” iz stana u Ulici Jovana Tomaševića i odveden u prizemlje kuće u Šušanju. Tamo su me stari pajtaši doveli da ispunim dug sebi i “The Acropolyss Bendu”. Na gotovu matricu snimio sam, u duetu sa Božom, onako iznebuha, Milenkovu pjesmu koju sam pjevao na žurkama još osamdesetpete, šeste - Noć bez kraja.

            I sve se pružilo u tom rasponu - od Dana u nedelji do Noći bez kraja sasvim solidna kilometraža.

* * *

            Barske bleh-muzike više nema, niti Doma JNA pored koga se prolazilo bez mnogo graje. Nema ni gradskog hora, a ovaj školski, u kome je danas moja kćer, nastupa na istoj bini amfiteatra na kojoj sam i ja. Samo što od tada do danas u njegovu obnovu nije ništa ulagano, pa sa izvaljenim harmonika-vratima i mrljama od vlage stoji kao zapušteni spomenik blistavim danima kad se ime te obrazovne ustanove sa ponosom izgovaralo širom Jugoslavije.

*Željko Milović (Bar, 1968), pjesnik, pisac, publicista i novinar. Autor koji spaja ono što je bilo i ono što je sada u istoj rečenici. Ovo mu je šesnaesta knjiga.