Iscrpljen gradski čovjek, progutan od svakodnevnice, loše plaćen, umoran od samog sebe, a još više od drugih, taj čovjek je metafora našeg danas i i on pleše jedino dok hoda trotoarom nihilističkih žrtava. Njemu nije potrebna pomoć, njemu je potreban prostor da samog sebe pobijedi. Ne pojavljuje se takav lik prvi put u nekoj od pjesama benda ESC Life, on je skriveni heroj iz ulice drugačijih, on je mladić koji je odbio da odraste i djevojka koja ne želi da pleše, bukvalno svi likovi čija je posebnost u tome što ne vrište svoje potrebe, već prolaze tiho pored nas, ili žive jednako diskretno u nama samima. Ako je u opisu kolektiva dominantan život kao cilj, uz obezvoljenog pojedinca uglavnom govorimo o preživljavanju.