Print this page

Denis Katanec: "Haos je divan cvijet"

07 januar 2020
Author :  
Foto: Marina Uzelac

Zanimljivo je kako Denis Katanec 'postaje jedno' sa sagovornicima, potpuno nenametljivo, kao da je oduvijek bio tu, preko puta, sa znanjem o svemu, i s negacijom svoje posebnosti. Jednom Felon, Vlasta Popić, neko drugo biće unutar jednog čovjeka, danas dio Klinike Denisa Kataneca, ne samo benda, već kolektiva, družine, malog orkestra unutar grandiozne poetike. On je pjesnik koji se prepušta riječima bez straha od njihovih dubina, on se utapa u muziku postajući i njeni prsti i njena ivica duše, on nas slama i sastavlja ne mijenjajući ritam. Ako njega pitamo, a jesam, pitala sam ga, ne dobijamo oduševljenje kao odgovor. I ta skromnost ispisuje nove redove naše privrženosti. Dok uživamo (još uvijek, da!) u mini izdanju Klinike s početka prošle godine, dok neki ušuškavaju sjećanja na nastupe koje su pohodili (i kotorski, svakako), drugi rezervišu svoja mjesta za nove (uskoro opet u Beogradu i ne, ne moraju karte mnogo unaprijed, to je samo za posebnu publiku i nikad ta publika nije išla čoporativno na svirke), a mi iz Stereo Arta se radujemo što će ove godine, najvjerovatnije, izaći cijeli album.

Prošlu smo godinu unutar redakcije Stereo Arta završili tako što smo „Rode“ proglasili najboljim singlom. Interpretirali smo pjesmu na razne načine, i mi, i mnogi drugi muzički znalci i tvoji fanovi, i nekako je, u ovih 425 dana postala sasvim naša, tako da njena izvorna motivacija više i nije toliko bitna. No, da bih sklopila krug značenja koja može da nosi sintagma „slomiću ti biće“, potrebna mi je tvoja pomoć. Na koji način neko može tebi da slomi biće, pa da to dovede do toga da i naša bića pokleknu pred emocijom koju preneseš u toj, a i u svim ostalim pjesmama? Ili, da pojednostavim, koliko sebe onako iskreno uneseš u svaku pojedinačnu pjesmu, da bi ti se vratilo na pravi način, ili u svojoj poeziji odmjeravaš da bi se sačuvao od drugih?

Moje biće je nesalomljivo jer je svjesno da je lomljivo. Kao i svačije, izudarano je i gaženo na svakom koraku i ponekad se svi ti komadići jedva drže zajedno o tankom koncu, pa onda (ne)vješto piše o klackanju tih, svojih, djelića na toj odvažnoj niti. Svaki komadić je pjesma za sebe. Pišem sebi o sebi, tako da se ne čuvam od drugih. Ali da, ako sam zaklao sinoć psića u mraku, neću sigurno napisati „Zaklao sam sinoć psića u mraku.“ Makar, evo, i to mi se čini kao lijep stih koji se ne bi shvatio doslovno. No u konačnici, ti interpretiraš kako želiš, a samo ja znam da l' sam klao. Tako da je apsolutno svejedno.

Napisala sam poezija, jer zaista mislim da se taj verbalni sloj ističe pažljivo biranim formama, riječima, i negdje u svojoj sugestivnoj mističnosti, kao da se uvijek na vrijeme zaustavi da se ne kaže previše. Neverbalni sloj, onaj instrumentalni, pak zna da dovrši započetu misao, i uvijek se raspline tamo gdje smo očekivali kulminacije. Nije da je u pitanju obrazac, ali samo neki od upečatljivih momenata koje sad već očekujem u svakoj novoj pjesmi. Zanima me stvaralački proces. Osjećaš li ti ponekad da će pjesnik da nadvlada muzičara? Da li ti je potrebna muzika da bi povukao poeziju, ili su to dva procesa koja se tek kasnije uklapaju?

Nit' sam pjesnik, nit' sam umjetnik, nit' sam išta uzvišeno na ovom svijetu, ali prihvatiti ću lijepe riječi. Ništa drugo ni ne dobijam, kako da ih odbijem. Imam, valjda, sreće da glava funkcionira tako, da sve to izgleda lijepo na papiru. Ne postoji neki pretjerani trud, samo se desi. Možda je najveći trud u tome da izbacim sve ustaljene, usiljene opće riječi i mjesta kojima nam kakaju glave gdje god kročimo. Imam i sreće da sam okružen ljudima koji me razumiju ili bar osjećaju šta je nešto. Tu mislim na dečke iz Klinike. Svako svojim doživljajem preko instrumenta dodatno oboja slike stavljene pred njih. Zato u konačnici sveopći mrak i kaos izgledaju predivno. Što eto, makar to ne vidimo, i jesu. Kaos je divan cvijet.

Imam utisak da je ništavilo kroz tvoje albume pokretač koji ima boju, ukus, miris i plan kako da se izvuče iz svoje crne postojbine. Da, u teoriji, jedino o ničemu se može reći/napisati/opjevati svašta. Da li sam na pogrešnom tragu kad mi dolaze ovakve asocijacije? Vjerujem da ti je jasno da sam se vratila unazad, sve do „Sveske bijednih“, koju bih jednom voljela da čujem cijelu, uživo, u bilo kojoj varijanti gdje ima dosta dima i dok sam hronično pospana. Da li se, a ovo je već novo pitanje, vraćaš koliko tim pjesmama? Da li sve te pjesme mogu da žive i unutar jedne aranžmanski bogatije priče?

Ništavilo i neznanje su otac i majka. Kada sam to prihvatio, počeo sam i bolje pisati.
Kada si tako malen, sve što napraviš je veliko, lijepo i značajno.
Volimo Svesku. Ima mnogo pjesama na njoj koje bi mogle zaživjeti. Na Nikti Zorji se našao “Vrt”, na rodama “Rika Vela”… Ne sumnjam da će ih biti još koje će se naći na budućim izdanjima. To su sve skice I crteži kojima fali boja. A mi volimo bojati.
To su sve pjesme koje me opisuju, a ja si nikada ne mogu pobjeći. Ako zaboravim šta je bilo prije, nisam ništa naučio. Tako da im se vrlo rado vraćam. Postoje i one pjesme iz kojih sam izvukao sve i nastavio dalje, pa mi ih je teško svirati, jer tu nema ništa za mene. Zato i Floriana sebično izostavljam i potiskujem, jer „znam“ da ništa se ne može promjeniti, pa me samo živcira.

Još jedno, dovijeka smo u onoj igri ko pjeva na svom, a ko pjeva na engleskom jeziku. Da li bi ti, na nekom nivou, bio u stanju da sva ta emotivna prokrizavanja (u osnovi može biti riječ 'kriza') preneseš i na drugi jezik? Ne navijam za to, samo pitam. Ljudi su u stanju da one koji pjevaju na engleskom proglase preambicioznim. Pitam se da li bi onda oni koji pjevaju na svom nužno bili bez ambicija. Odgovori na koji god želiš dio ovog pitanja.

Ma, jednostavno ne bi. Nema mi to smisla uopće. Ne smatram da bi se mogao dovoljno dobro izraziti i opisivati stvari na drugom jeziku, koliko god ga znam. Engleski živi sa mnom, ali ne i u meni. On je odmaknut i uvijek je sa strane. Tako i kad slušam te pjesme, kao da žive par blokova dalje, u nekom svojem svijetu u kojem je život ipak malo drugačiji. Dvadesetak miliona ljudi je u mom govornom području, to mi se nikako ne čini kao manjak ambicije. Ambicije su nekako povezane sa uspjehom i željom da budeš ne'ko veliki, zaradiš pare, budeš popularan. Svaki bend se prvo treba zapitati šta točno želi i za koga, pa onda tako i djelovati. Prije bi bio manjak ambicije pjevati na engleskom, a svirati ovdje. Upravo to većina i radi, bez da su pokušali išta vani. Duvaš u brod, natežu se jedra, a mora nema.

Čini se da na onim mjestima gdje bi mnogi igrali na kartu osude, ti se rukovodiš saosjećanjem. Dakle, iako većina pjesama pluta u razočaranju, vjera u pojedinca nikad nije bila upitna. Pitanje je da li je ta vjera u pojedinca samo utisak koji smo pokupili usput, nešto što se nesvjesno ugura između redova, ili još uvijek nisi sasvim izgubio nadu u neki bolji dan za čovjeka, za društvo u cjelini, za pravu muziku/umjetnost kojom može da se promijeni bilo što?

Želim prijatelja koji me najviše poznaje i razumije, a to sam ja. Pjesma je jedino mjesto gdje on i ja možemo iskreno porazgovarati i uvažiti se. Dan nam često protekne u laži i prevelikoj dozi opraštanja i razumijevanja. U pjesmi se malo razdvojimo, nema praštanja i kori me. Ali suosjeća jer zna kako mi je. Hoću reći da se bavim sobom, a druge gledam onako kako gledam na sebe, pa su mi i većinom razumljiva sva sranja koja ljudi mogu napraviti. Ne bi to nazvao vjerom u pojedinca. Vjera u sebe da se mogu izboriti sa svime. Ako imaš takav odnos sa sobom u bilo čemu šta radiš, naći će se neko kome imaš šta opipljivo i za pružiti.

Novi album ne kasni, ali neće ni izaći onda kada je rečeno. Ipak, ova godina nije uludo prošla, imate odličan EP, svirali ste prvi put u Crnoj Gori, svirate učestalije, imali ste nastup u Zagrebu o kome se sedmicama govorilo... Šta je usporilo album i da li je to pokvarilo ukupan utisak o svemu što sam pomenula?

Ma, godina je bila divna i plodna za bend. Dosta nam se stvari otvorilo sa tim, brzinskim, EPom.
Drago nam je da i sve više ljudi dolazi na koncerte i zaista uživamo u njima. Pogotovo jer mislimo da smo prije svega lajv bend i da tu dolazi do izražaja cijela slika koju pružamo. To želimo da se i preslika na album, zato i treba vremena da se sve napravi kako spada. Bez obzira što smo ga snimili još tokom ljeta, i nekako planirali da bi mogao biti vani do desetog mjeseca, nismo razočarani. Svi koji su ikada radili album znaju da nije dovoljno samo uvježbati i snimiti, te da je u taj cijeli proces uključeno bezbroj nepredvidivih faktora. Album se miksa i malo fali da je spreman, no neću spominjati datume, jer će to samo od sebe pomaknuti vrijeme izlaska.
Na nama je sad da se zabavljamo radeći nove pjesme i što više sviramo i trudimo se. Šta treba, doći će, al moramo biti zadovoljni sa svime kako je ispalo.

Vratiću se tom crnogorskom nastupu. U planu je bio više nego jedan za ovu godinu, ali se taj drugi nije dogodilo. Dug je put, troškovi su veliki za obje strane, tržište malo, sve neke stavke koje će nam kolektivno pokvariti zabavu, i to ne samo u vašem slučaju i sve ja to razumijem. Koliko ste u stanju da izgubite za novu publiku? Da li ste još uvijek u polju entuzijazma koji će vas ponekad progutati, ali ste spremni da igrate na „puno srce“?

Pričao sam o tome na „Al Jazeera Balkan“, pa da se ne ponavljam, bilo bi lijepo da umjesto odgovora okačite link.

Pokloni mi za kraj neku najavu, dva reda iz neobjavljene pjesme ili fotografiju na kojoj se čita stvaralački proces. Tabloidnim jezikom: ekskluzivu neku. Kao novogodišnji poklon za Stereo Art. To nikad nismo ni tražili, ni dobili.

Početkom ove godine izlazi nam singl „Patkica“ u kojoj „…sanjam kako pada, pada poput stabla, stabla koje pada i ruši druga stabla, ali dobro zna da srušit nikad neće ispod njega cvijeće.“

Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Latest from Dragana Erjavšek