Sea Rock 2018: Plezir prvobitne, erotske prirode rokenrola

25 jul 2018
Author :  
FOTOGRAFIJE: ALEKSANDAR RATKOVIĆ

Erotički, tantrički potencijali rok muzike procvjetali su na ovogodišnjem Sea Rock festivalu, kao kaktusi kad su napojeni ljubavlju. Nažalost, to se dešava samo jednom godišnje, ali traje  puna dva dana, tačnije noći, i obje su bile nezaboravne za pasionirane poznavaoce i ljubitelje americana muzike, alt. rock-a, čak i classic rock-a sa twistom, kako bi se mogao opisati premijerni koncert Strand of Oaks na ovim prostorima, sasvim sigurno vrhunac – u punom smislu te riječi!- ovogodišnjeg programa čiji su noseći stubovi bili nastupi On Tour i grupe Baobab, a vodeće zvijezde Hau Gelb i Mark Kozelek.

Cvjetovi oslobođene seksualnosti propupili su već u završnici prve večeri, zbog osebujne harizme i personalnog erotizma maestra Gelba, čiji glas, bez sumnje, posjeduje afrodizijačke aspekte, da bi kulminirali druge večeri tokom fatalnog nastupa Timotija Šovaltera i njegovog benda iz Filadelfije, koji su svoj performans majstorski tempirali i, nakon maznog uvoda i nekoliko laganijih numera, prosto penetrirali u publiku sa zvukom koji nas je, već uveliko zavedene, (p)omamio toliko da smo kolektivno (po)skočili na poziv frontmena i od sredine do kraja koncerta većinom ostali na nogama.

No, sve je krenulo 20. jula oko 21 čas sasvim drugačijim tempom, akustičnim koncertom kantautorke Ivane Pezo, čiji je pseudonim Billie Joan, a pod njime se skriva splitska indie folk autorka sa fajterskim stavom, koja iz petnih žila izvodi svoje protestne pjesme (umjesto Gatrija, na gitari joj je naljepnica Bob Dilana). Nažalost, vaš izvještač nije je ispratio od početka, već samo posljednjih dvadesetak minuta kada je osvajala srca razgovjetnim tekstovima (na engleskom jeziku) tj. svojom srčanom interpretacijom stihova u kojima detektuje duboke društvene anomalije i osjeća nedaće pojedinca, bilo da pjeva o samoubistvu dječaka sa margine ili o prvoj dami svoje domovine u „Lady is a tramp“, a istu kao da je izvela sa posebnim guštom, čini se ubjedljivije nego na albumu.

Kada su krenuli, u prvih par pjesama bilo je malo treme za beogradske On Tour, tačnije, mogle su se čuti nesavršenosti u glasu Vlade Marinovića i kao da im je trebalo neko (vrlo kratko) vrijeme da kliknu kao trio – možda su imali poseban pritisak, jer je Hau slušao početak tog drugog koncerta te prve večeri... Marko Ćebić briljirao je od starta, očito je da je baš on srž sastava, pedantno posvećen svom šarmantnom instrumentu – mandoli- koji je ionako delikatnu muziku On Tour činio još delikatnijom, kao i divni, ma predivni vokal Ike Smolović. Uz pratnju Marinovića kao drugog vokala i ritam gitariste ubrzo su slušaoce teleportovali u imaginarne prostore Americane, s one strane zbilje, ali tako uvjerljivo da je čak i Mark Kozelek poslušao nekoliko pjesama sa strane, a nakon jedne i zapljeskao! Vjerujem da su izmamili poneku suzu tokom izvođenja jedne od najljepših njihovih pjesama „Broken Teardrops“, i vašem izvještaču takođe se umalo omakla, da bi u nekom trenutku prošli ispod duge, te dirljva, sentimentalna osjećanja pomiješali sa osjećanjem ljepote i ispunjenosti. Bio je to savršen uvod u solo koncert jednog od njihovih, odnosno naših rok heroja.

Hau je zakoračio na scenu samouvjereno kao i uvijek, u sakou kojeg se brzo otarasio, ali nije skidao nonšalantno nakrivljeni šešir, kao kakav kauboj iz nekog alternativnog (muzičkog) kosmosa u čijim su mamuzama (čitaj: petama) neprebrojne milje i mudrosti svijeta. Četiri godine ranije, na istom mjestu, oduševio je sa bendom, sve sa Stivom Šelijem za bubnjevima, koga je pomenuo dok je ispijao pivo, pa rakiju koju mu je neko od osoblja dodao (u sred koncerta), zezajući se da zna kako se ovde u Kotoru kaže nazdravlje – Stiv Šeli! Ispostavilo se da je upravo Šeli ishvalio Sea Rock i ekscentriku Kozeleku, što je presudilo da se on pojavi na festivalu. Gospodin kakav Gelb jeste, nije propustio da ga džentlmenski  najavi, budući da se Mark tokom prve noći vrzmao, usamljen, u najmanje osvijetljenom dijelu prostora pored bine i, čini se pažljivo, osluškivao i osmatrao scenu i cijelu Ljetnju pozornicu.

Hau je odmah osvojio prisutne, uzevši najprije gitaru, pa potom se premjestivši za klavir, svirajući svaki instrument sa zadivljujućoj čistotom i jednostavnošću, očigledno u najzrelijem i najpotentnijem periodu svog stvaralaštva. Smilovao se i uslišio jednu od želja slušalaca (prekrasnu “Shiver”), sa kojima je inače komunicirao sve vrijeme i šalio se (“Ovdje svako ima svoju verziju rakije, kao kod nas salse…"), na taj način potpuno probijajući rampu koja dijeli većinu proslavljenih izvođača od publike.

Istina je da Gelb nikada nije ni stekao slavu koju zaslužuje, birajući alternativne puteve i neistražene, pustinjske predjele u kojima se snalazi savršeno, s godinama sve sofisticiranije. Naklonost ka džezu na posljednjim studijskim albumima zamalo da ga je zadržala na klavijaturama, a koje svira sa rafiniranošću dostojnom Telonijusa Monka (jedna od mogućih inspiracija), pa ga je električnoj gitari vratila tek molba simpatične slušateljke. Poigravao se s distorzijom, kontrolisanim krotkim solažama, dajući dinamiku pjesmama (među kojima je bila i jedna od prvih Giant Sand stvari "Valley of Rain”) i samom koncertu na kojem je, bez imalo muke, bio one man band, ali i one man show. Počastvovao nas je izvođenjem freške ljubavne numere sa svog sljedećeg albuma, a svirao je cijeli niz covera: od očekivanih „Wayfaring Stranger“ i „All Along the Watchtower“ do iznenađujuće, takođe dekonstruisane i u potpunosti njegovoj (kant)autorskoj osobnosti prilagođene "A Thousand Kisses Deep“ Leonarda Koena, ali i „Wanderer“ Viktorije Vilijams, što je isto tako bila poslastica. Negdje pri kraju (a trajalo je skoro sat i po, sa jednim bisom) upozorio je kako valja biti vrlo pažljiv kada se pišu pjesme, jer ako se već nije dogodilo to o čemu se pjeva može se dogoditi u budućnosti; na to je mlada Ivana – Pezo, ne Smolović - dobacila iz prvih redova „I Wish“, oduševljeno razvukavši osmijeh široko - bilo je divno to prvo veče Sea Rocka.

Druga noć počela je prije no što je pao mrak, tačno u pola devet; Turisti su u Kotoru, ali ne bilo koji nego oni predvođeni Boškom Boletom Mijuškovićem, priredili četrdesetak minuta digitalnog alt rocka. Na početku im je takođe trebalo da odsviraju dvije-tri numere, pa da se frontmen oslobodi i dozirano otkači pred mikrofonom, ali, nažalost bilo je rano i nije mogao više da se razmaše, jer nije bilo dovoljno publike. Nije se predavao, i tu u njegovom stavu i energiji bila je ovaploćena primarna priroda rok muzike. Nedostajalo je još svirke uživo, a manje nasnimljene elektronske podloge, a posebno su bile efektne Boletove distorzirane, lizergične solo dionice, koje su kasnije tokom izvedbe pokazale da im blues leži u korijenu. Možda bi bilo bolje, zbog energičnosti i glasnosti singlova, da su Turisti nastupili poslije Baobab-a, ali kada su potonji počeli bilo je jasno da nikakva greška nije u pitanju – toliko snažno i kompaktno su djelovali, sa možda najpunijim i najzaokruženijim zvukom na cijelom festivalu.

Nevjerovatno je da jedan tako kvalitetan bend kakav je Baobab ne pozivaju na druge festivale, rijetko sviraju i u Srbiji, moguće da je razlog tome što su iz Arilja, dakle, izvan centra zbivanja, a u vezi sa tim čak se i frontmen Miodrag Petrović našalio: “Trebalo mi je 25 godina da stignem do Kotora!” A u Kotoru su oduševili, ako se ne varam jednosatnim koncertom koji nije imao slabosti, od ujednačene, ispostavilo se impresivne svirke, do za ovog izvještača neočekivano uvjerljive interpretacije frontmena, te prije svega izvrsnih, gotovo bi se moglo reći classic rock numera na maternjem jeziku, nalik Nil Jangu iz njegovih najprijemčivijih faza koji se sreće sa, hm, Mišom Petrovićem. Posebno su se izdvojili uslovno rečeno hitovi “U gradu koji tone”, “Sreću, ljubav i radost” te desetominutna, superiorna pjesma “Znak” koja je (pro)tutnjala sa strahovitom snagom i besprekornom uigranošću ritam sekcije, kao i čestim, čvrstim solažama glavnog gitariste, definitivno još bolja nego u studijskoj verziji, kako to već biva sa inspirativnim dugometražnim kompozicijama…

Uslijedio je katarzični koncert Strand of Ouks, punokrvna manifestacija primordijalne prirode rokenrol performansa. Mnoge od prisutnih su iznenadili početnim pjesmama laganijeg tempa, što je bilo promišljeno zagrijavanje za klimaks u nastavku programa. Frontmen je bio simpatičan, onako omanjeg rasta, dugokos i snažan, a sklon uvijanju kukovima, pozicioniran između vrlo visokog gitariste, ako se ne varam iz Skandinavije, i basiste nalik baletanu, ali se bubnjar, kojeg je bilo teško uočiti, itekako mogao čuti glasno i jasno; on je bio okosnica centripetalne sile, posebno kad su grunuli silovitije i kad su nas, kao što rekoh, tantričkom predstavom u formi rok svirke izbacili sa sjedišta. Timoti je od početka uspostavio neposrednu komunikaciju sa prisutnima (zagužvalo se poprilično u publici), a u tačno određenom trenutku nije mu bilo teško da nas nagna da damo oduška te uzvicima odobravanja, pa čak i plesnim pokretima ispratimo taj žešći dio koncerta. Istovremeno, introspektivna lirika ostavila je utisak prisnosti i međusobnog razumijevanja, kao da se Timoti nije libio ispovjednih tonova pred svima nama, što je takođe raskravilo atmosferu, docnije dovedenu do uzavrelosti. U nekom trenutku ispričao je anegdotu: ostavši bez ičega, nakon što mu je dom izgorio do temelja, bez svoje kolekcije CD-ova koji su mu, izgleda, često bivali utjeha, neko mu je poklonio album Marka Kozeleka i taj mu je CD puno značio u tom periodu života.

Bila je to lijepa najava poetsko-muzičkog performansa (da, performansa, još jednog u nizu) najpoznatijeg izvođača te večeri, ali Kozelek Mark, u pratnji dvojice muzičara koji trenutno čine Sun Kill Moon, a nijednom ih nije ni imenovao niti im se zahvalio, uzvratio je simpatičnom i sasvim sigurno iskrenom Šovalteru, na čudan, sebi svojstven način: uporedio je izvedbu prethodnog benda sa muzikom Fleetwood Mac! U prvi mah se to činilo kao ironična opaska, ali je odmah potom dodao kako to zaista misli. U suštini, Strand of Oaks duguje dosta muzici sedamdesetih, ima tu raznih uticaja i mogućih asocijacija, tako da može biti da Mark u izvjesnom smislu i ima pravo.

On je počeo in medias res - divnom pjesmom o svojoj majci koja ima 75 godina (odnosno koliko je imala  kada je nastala "I Can't Live Without My Mother's Love"), a jednog dana  ona neće biti na ovom svijetu, čitao je stihove kao note, listajući ih i recitujući zaneseno kao na pravoj pjesničkoj večeri, iako u pratnji gitariste i klavijaturiste kojima bi povremeno davao znak da nastave, da naprave muzički intermezzo, a zatim bi nanovo interpretirao stihove nastale iz svakidašnjih situacija, ali koje prodiru u srž kao što to čine  ljudi koji gledaju ispod površine i osjećaju iz dubine svoga bića.

Budući da su mačke česti motivi u njegovim pjesmama, nije neobično što je u Kotoru napisao skoro jedanaest i po minuta dugačku poemu “Cats of Kotor” (možete je u cjelini čuti na ovom linku), ali bilo je iznenađenje kada je počeo da izvodi tu pjesmu premijerno, još uvijek u nastajanju, signalizirajući muzičarima šta da čine i vraćajući se pojedinim strofama po par puta. Bio je pun saosjećajnosti prema neuhranjenim mačićima koje je susreo u Starom gradu, pa je poželio da ih nahrani konzervom tunjevine, tako nekako bi se - barem banalno - mogla sažeti poema u kojoj spontano razotkriva, odnosno ekskluzivno nam otkriva način na koji koristi i konstruiše (obimnu) građu za pjesmu, te umijeće da istu vodi do trenutka kada ona posve prirodno završava (u ovom konkretnom slučaju to bio početak tonske probe za nastup na Sea Rocku, kada se narativ naglo prekida). Ta čudesna improvizacija bila je dirljiv tok svijesti hipersenzibilnog lirskog subjekta, a to je zapravo Mark Kozelek glavom i bradom, kao što je poslednjih puno godina glavni junak svih svojih pjesama. Iako je publici na Ljetnjoj pozornici na nesvakidašnji način demonstrirao sopstvenu poetiku, mnogi nisu bili raspoloženi/spremni/koncentrisani za svojevrsni antiklimaks koji je priredio nakon prethodne, seksipilne svirke. Vjerovatno i zbog toga što je zaista izgledao samodovoljno i pomalo arogantno se ponašao na sceni (čak prekidao kolege muzičare da bi on nešto kazao), u svakom slučaju vrlo ekscentričan kao perfomer, pa čak i kao kantautor, gužva na Ljetnjoj pozornici već nakon dvadesetak minuta se prorijedila.

Daleko od toga da nije bilo dovoljno slušalaca do kraja, jer je koncert Strand of Oaks bio popunjen skoro do poslednje stolice, a možda je tek polovina publike sačekala da Mark završi festivalski nastup i festival u cijelosti. Jedan dio slušalaca su svakako bili oni za koje bi se moglo kazati da Kozelekova muzika, zaista repetitivna i s minimalnim dinamičkim promjenama, odnosno njegova poezija nije njihova šoljica čaja, ali nisu se ipak mogli odvojiti i otići - jer tako nešto nikada ranije nisu vidjeli i čuli (niti će). Ostatak su činili oni koji poznaju Kozelekov pozamašan katalog i imaju razumijevanja za njegovu autorsku, a bome i svaku drugu posebnost. Stoga je i set lista bila posebna, izveo je “This is My Town” u kojoj s ljubavlju pjeva o San Francisku, gradu u kome živi još od Red House Painters faze, zatim prošlogodišnju pjesmu u kojoj sanja da ide na turneju sa neprežaljenim Eliotom Smitom koju je prigodno nazvao “Black Butterfly”, te mnoge druge više ili manje (ne)poznate široj publici. “Carry Me , Ohio” nažalost nije uvrstio u repertoar te večeri, iako je to nekoliko fanova doviknulo i odvažno zatražilo, a nije otpjevao ni nekolicinu drugih pjesama kojima smo se, vjerovatno svi, nadali.

Uprkos svemu to je bio nezaboravan nastup Sun Kill Moon, ovog ljeta ekskluzivan u regiji, a dodamo li premijerni koncert (na Balkanu!) novih miljenika Strand of Oaks u sklopu savršeno probranog i posloženog dvodnevnog muzičkog programa, čiji su noseći stubovi (kako rekosmo) bili Baobab i On Tour, kao i vrlo srčanu i pamtljivu izvedbu Billie Joan, zatim Turiste koji su donijeli dašak modernosti (pa makar i hipsterske) i osvježili primarno Americana vode, na čelu sa Hau Gelbom kao kapetanom plovidbe, onda nema sumnje da smo pohodili još jedno specijalno izdanje Sea Rock-a.

Organizatori, kao kormilari koji su imali pune ruke posla, mogu ponovo da budu ponosni na posao koji su uradili, okupivši odabranu publiku na potezu od Sinja i Splita, preko Zagreba i Dubrovnika do Beograda i Novog Sada, od Nikšića, Podgorice do Budve i domaćina iz Kotora, te drugih destinacija kojih sigurno ima, kao što još uvijek ima iskrenih ljubitelja i znatiželjne publike za ovako nekomercijalne, ali tako uzbudljive i, ispostavilo se, veoma seksipilne koncerte. Zadovoljstva bješe u izobilju, a dokaz tome su i muzičari koji su pomno slušali jedni drugi, neki su se i družili, jer Sea Rock zadružuje, spaja i upoznaje, kako domaće sa inostranima (prisjetimo se gostovanja Lovely Quinces u pjesmi H. Gelba), tako i susjede Italijane sa Amerikancima (slučaj Antonija Gramentijerija koji producira pjesme Dena Stjuarta) - dakle dvodnevno dešavanje nastavlja da odjekuje tokom cijele godine, kako u novim kreativnim saradnjama, tako i u sjećanjima slušalaca na sve ono što su čuli, i doživjeli…

U to ime nazdravimo, za još mnoga ljeta zajedničkog plezira: živjeli! (Steve Shelley!!!)

3179 Views
Novak Govedarica

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio