O nekim aspektima Hendriksove karijere i posleratnom popu – prikaz knjige "Crosstown Traffic: Jimi Hendrix and Post War Pop"

23 april 2023
Author :   Srđan Strajnić

Dnevnik muzičkog eklektika – Promišljanje (45)

Charles Shaar Murray – Crosstown Traffic: Jimi Hendrix and Post War Pop (1989/2012)

Starijim ljubiteljima rok muzike Čarls Šar Marej je poznat još iz sedamdesetih godina prošlog veka kao jedno od najoštrijih pera tada vodećeg muzičkog nedeljnika „New Musical Express“. Britkog jezika i karakterističnog stila, nikada nije pisao u rukavicama. Često je njegovo mišljenje bilo provokativno i nikad nije povlađivalo onom većinskom. Očekivao sam takav pristup i u knjizi o kojoj govorim ali su se ta moja očekivanja samo delimično ispunila. Umesto provokativnog štiva dobili smo analitičko, i to od one sorte koja glavnog junaka smešta u najširi mogući kontekst, što doduše podnaslov „…and Post War Pop“ i nagoveštava. Neko će reći da mu u Hendriksovoj biografiji nisu potrebni prilično deteljni biografski podaci o Robertu Džonsonu, Čarli Kriščanu, Bob Marliju, grupi Public Enemy, Madi Votersu i mnogim drugima (čitavi odeljci knjige su posvećeni nekima od pomenutih), ali, ako znamo da svaka pojava ima svoje uzroke i povode, pa i posledice, biće nam jasno zašto se Marej opredelio za ovakav pristup. Slično je uradio petnaestak godina kasnije Grejl Markus u knjizi o The Doors u čijem sam prikazu rekao da taj pristup nije za hardcore fanove te grupe. To važi i za Marejevu knjigu i fanove Hendriksa, ali je zato knjiga esencijalna za one koje zanima taj „post-war pop“ iz podnaslova.

Ako vam kažem da je Džimi Hendriks u Marejevoj knjizi umro na 68 strani (knjiga ima 381 stranu) biće vam jasno da je Hendriks, grubo rečeno, samo (super)lepak koji teme kojima se bavi Čarls Šar Marej drži na okupu. A teme su više nego ozbiljne, kako one opšte tako i one vezane za pop kulturu. Od opštih najdetaljnije su razrađeni međurasni odnosi sa težištem na Hendriksovoj delikatnoj poziciji crnca koji peva belcima, kao i njegov kontroverzni odnos sa ženama. Prvo da se pozabavimo ovim drugim, uz napomenu da šezdesetih godina nije postojala „cancel“ kultura, na te stvari se gledalo na patrijarhalan način, jer da je postojala, pesma „Hey Joe“ (koju nije napisao ali jeste učinio slavnom Džimi Hendriks) nikada ne bi bila hit. Pesma govori direktno i bez ikakvih ograda o femicidu koji se opravdava „neverstvom“ ubijene. Na drugoj strani istog singla je pesma „Stone Free“ koja govori o tome kako žene ne shvataju mušku potrebu za promiskuitetom. Klasični dvostruki standard za istu stvar. Hendriks je, ako ćemo stvari maksimano uprostiti, u svojim pesmama žene je prikazivao na dva načina – kao kurve i kao svetice. Ništa između kod njega nije postojalo. „Kurva“ kao junakinja njegovih pesmama je ona stvarna, realna žena, sa kojom se živi, koja se voli, koja se napušta ili od koje se biva napušten (Foxy Lady, Dolly Dagger, Stepping Stone…), a „svetica“ idealna žena kojoj se stremi ali se taj ideal nikada ne dostiže (May This Be Love, Little Wing, Gypsy Eyes, Angel…). Detaljno je Marej razradio ovu temu ne zadržavajući se samo na Hendriksu, već dajući uporednu analizu drugih prominentnih bluz i rok autora tog vremena. Što se tiče Hendriksovog odnosa sa ženama u stvarnom životu, svima je poznato da je Hendriks bio, kako se to nekad govorilo, „ženskaroš“. Voleo je žene a i žene su volele njega. Ne zna se sa koliko ih je bio. Ima zanimljivih anegdota u knjizi o njegovoj magnetnoj privlačnosti za žene. Pit Taunshend i Mik Džeger znaju nešto o tome, a naučili su na teži način. Doduše, Čarls Šar Marej tvrdi da mu je Džeger par godina kasnije vratio milo za drago. On je po svedočenjima prisutnih bio od onih „izmičem stolicu, pridržavam kaput, palim cigaretu“ tipova, bar dok ne osvoji dotičnu, a posle šta joj bog da. Da li je to istina – ne znam, ograđujem se sa onim „I don’t know, but I’ve been told“.

Što se rasnog pitanja tiče, stvari stoje ovako: kao što znate, Hendriks je rođen u Sijetlu, gradu na krajnjem severozapadu SAD u kome u to vreme nije postojala značajnija crna populacija pa ni antagonizam tipa „mi i oni“, tako da nije u detinjstvu izgradio osećaj pripadnosti „crnoj“ zajednici. Prosto rečeno, nije bio opterećen pitanjem rase pa je svoje lične i poslovne odnose gradio ne uzimajući u obzir boju kože partnerki, prijatelja i saradnika. To ga je koštalo podrške revolucionarnog dela „crne“ zajednice – uvek su ga doživljavali kao momka koji svira belcima. Čak ga je Robert Krajstgau, poznati rok kritičar (koji je, uzgred budi rečeno, belac) u jednom od svojih prvih tekstova o njemu nazvao „psihodelični Čiča Toma“. Mora se reći da ta njegova nazovi kolaboracija sa belcima ni u jednom trenutku nije ličila na „Čiča Toma sindrom“ tipa Luj Armstrong – Hendriks ne da nije bio servilan, već naprotiv, na bini je uvek imao pomalo nadmen stav, neki bi rekli „macho“. Ponašao se kao neko ko je spoznao nešto što njegova bela publika nije. Spoznao je univerzalnu muziku koja ne poznaje i ne priznaje granice – ni rasne ni nacionalne. Kako je Marej lucidno primetio, američka „crna“ populacija ima svoje pandane „beloj“ muzici – njena klasična muzika je džez, crkvena je gospel, narodna je bluz a pop muzika su soul i R&B s tim što „crni“ pop proizilazi pre svega iz gospela. Hendriks je, kako se iz šestog, sedmog i osmog poglavlja knjige lepo vidi „doktorirao“ sve te oblike (osim gospela, bar ne direktno). Njegovi koreni leže u bluzu, to je jasno svakom ko je čuo njegovu muziku, ali je u prvom, neautorskom delu svoje karijere „doktorirao“ soul i R&B radeći u pratećim grupama najeminentnijih izvođača te vrste muzike (The Isley Brothers, Little Richard, Curtis Knight…). Sa džezom je tek imao nameru da se ozbiljnije da se bavi (nikad realizovani sešni sa Majls Dejvisom i Gil Evansom) ali ga je sprečila prerana smrt, iako se može reći da njegova muzika (naročito ona izvođena na koncertima) ima elemenata džeza u širem smislu, ako džez poistovetimo sa improvizacijom. Nije slučajno Čarls Šar Marej nekoliko stranica posvetio free jazz-u i Ornetu Kolmanu. I Dejvis a naročito Evans su sa uvažavanjem govorili o njegovim potencijalima na tom polju, bez obzira što baš i nisu marili za samouke koji ne poznaju muzičku teoriju, u koje se ubraja i Hendriks. Gil Evans je sa svojim big bendom čak snimio lajv album sa Hendriksovom muzikom kao svojevrsni tribjut Hendriksu a i Majls mu je na neki način odao počast albumima „Jack Johnson“ (1971) i „Agharta“ (1976) koji su sadržali muziku kojoj je Hendriksova muzika bila inspiracija.

Marejeva knjiga ima osam poglavlja čije sam teme manje-više obuhvatio u svom prikazu plus vrlo kratko poslednje, koje je dodato izdanju ove knjige iz 2012 godine. Ono govori o poseti autora knjige velikoj prodavnici ploča i pokušaju da pronađe neku ploču Reja Čarlsa. Pretražio je sve police složene po žanrovima kojima se Čarls u svojoj karijeri bavio, i neke od njih praktično „izmislio“ - i džez i soul i bluz i R&B, čak i pop – nigde njegovih ploča nije bilo. Kad je pitao prodavca da mu pomogne, ovaj ga je uputio na odeljak „easy listening music“!?! Hendriksa je, pak, našao u odeljku „heavy metal“! Surovi zakoni tržišta su značajne autore koji su obeležili svoje epohe sveli na banalne (i netačne) etikete. Možda je zato trebalo da Marej završno poglavlje rezerviše za Hendriksov legat – kako i koliko je svojim delom uticao na razvoj muzike. Govorio je o tome indirektno, kroz izmišljeni intervju sa Hendriksom vođenim oko 2000-te godine koji polazi od pretpostavke da je Hendriks preživeo onaj overdouz. Moram priznati da mi taj deo knjige nije najomiljeniji, jer sve se svodi na prilično predvidljive pretpostavke „šta bi bilo kad bi bilo“. Za muzičare će biti zanimljiviji apendiks koji govori o Hendriksovim gitarama, pojačalima i drugoj opremi, a za mene lično „Bibliografija“ sa popisom velikog broja knjiga o Hendriksu i drugim autorima pomenutim u knjizi. Tu su i „Videografija“ i „Diskografija“, koja je iz današnje perspektive prilično štura, jer je od 1989 do danas objavljeno mnogo novog materijala, mada je istina da ničega esencijalnog u tim skorijim objavama nije bilo. Srećom, u knjizi nema spekulacija tipa CIA ga je ubila, raznih teorija zavera, prepucavanja bivših devojaka i prijatelja. To ćete naći drugde. Ovako kvalitetnu uzročno-posledičnu analizu Hendriksove ere i njegovog lika i dela pak nećete naći nigde drugde!

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio