John Murry – The Stars Are God’s Bullet Holes
(indie folk)
Ukleti pesnik Džon Mari se, negde u Irskoj, valjda još uvek oporavlja od lomova koje je preživeo i povremeno izdaje albume. Bol koju konstantno oseća polako jenjava, sa povremenim egzacerbacijama, poput zubobolje lečene hlorfenolom. Dok se ta krivulja bola ne svede na ravnu liniju osećaćemo ga u Marijevoj muzici. Posle nekoliko preslušavanja, mogu vam reći da krivulja bola i dalje ne teži nuli. Samo što je ispoljavanje bola ovoga puta znatno nervoznije. Gitara je ta koja prenosi takvo raspoloženje. Nervozna, rastrzana, izobličena daje ton čitavoj ploči. Zvuk gitare prosto ne dozvoljava setu/melanholiju, kao da je preboljevanje došlo u fazu gneva. Elektronski zvuci takođe. To nije uobičajeni tepih elektronike, niti je to ritam mašina, to su više elektronski ukrasi koji „pune“ zvučnu sliku. Melodije pevanja su ravnije nego na „Graceless Age“ ali one ne bi pravile takvu razliku. Razliku, pak, itekako prave harmonije Nadin Kuri (Khouri). Mari i Džon Periš, producent poznat po saradnji sa Pi Džej Harvi, su se potrudili da da ploča bude prava rok ploča kakve se danas više ne prave. Uspeli su čak i to da Duran Duran kaver „Ordinary World“ zvuči kao ozbiljna rok pesma i da se sasvim lepo uklopi. Što se tekstova tiče, novost je da Mari, koji se nedavno verio, preispituje mogučnost svog uključivanja u normalan porodični život. Otuda pomenuuta pesma „Ordinary World“. Tekstovi su mu kao i uvek, jaka strana, što ne čudi ako se zna da je usvojen u porodicu Vilijama Foknera (koji je doduše umro sedamnaest godina pre dolaska Marija na svet). Kao zaključak ću reći da je ovo jedan od najboljih albuma koji sam čuo ove godine, s tim što sa svakim slušanjem „raste“, pa se nemojte iznenaditi ako na kraju završi na samom vrhu.
Ocena: 8.4/10
Koikoi - Pozivi u stranu
(domaći pop-rok)
...Formacijski, Koikoi je vrlo interesantan sastav. Podjednaka zastupljenost oba pola donedavno nije bila uobičajena u domaćem indi roku. Rok je kod nas (čast izuzecima) bio uglavnom muška stvar. U poslednje vreme stvari se na sreću menjaju i time se približavamo angloameričkom trendu da su osobe ženskog pola (i transrodne osobe) kreativniji deo scene poslednjih godina. Pesme potpisuju svo četvoro, dakle, Emilija Đorđević, Ivana Miljković, Marko Grabež i Ivan Pavlović. Vokalne deonice dele prvo troje pomenutih. Taj već pomenuti „uhvati sve“ pristup mi se u teoriji ne sviđa baš mnogo, jer liči na podilaženje publici, ali kod Koikoi ipak nije u potpunosti tako. Te njihove „ženske“, dodolske pesme rabe etno motive koje posle nekoliko slušanja prihvatam na intuitivnom nivou i počinju da mi se sviđaju. Moram priznati da posle prvog preslušavanja ovog albuma uopšte nisam bio oduševljen, nego baš suprotno – nisam shvatao čemu toliki hajp. Međutim, kako se broj preslušavanja povećava, tako mi se muzika Koikoi zavlači pod kožu. Ima to veze sa etno motivima usađenim u naš genetski kod, ali ima to veze i sa jezikom....
(Kompletna recenzija OVDE ; ocena: 8.0/10)
Will Stratton – The Changing Wilderness
(indie folk)
Vil Straton je moj stari prijatelj, još iz Bandcamp dana, kad sam na svom blogu napisao kraći prikaz jednog od njegovih prvih albuma, ne sećam se više kog. Tada smo izmenili par poruka i uzajamno se pratimo na Tviteru pa to što sam ga nazvao prijateljem i nije toliko daleko od istine, posebno u ovom vremenu kada je virtualno druženje postalo standard. Prvi put sam se sa njegovom muzikom susreo 2010/12 kada su bili aktuelni albumi „New Vanguard Blues“ i „Post-Empire“ koji su pripadali žanru eksperimentalni folk. Na svakom od prva četiri albuma Straton je sve dublje tonuo u eksperimentalne vode ali to nikad nije bio eksperiment radi eksperimenta kakav je obično konkretizovan gubitkom forme, već istraživanje odnosa zvuka i tišine, kreiranje atmosfere i eksperimentisanje sa gudačkim sekstetom. Vil Straton je besprekorni svirač akustične gitare fingerpicking stilom, dostojni sledbenik Nika Drejka i Džona Fe(h)ija. Ozbiljni zdravstveni problemi koji su usledili (kancer) a koje je uspešno savladao doprineli su njegovoj smanjenoj diskografskoj aktivnosti ali je ipak, pošto se izlečio, izdao album koji govori o borbi sa opakom bolešću „Gray Lodge Wisdom“ (2014) na kome je gostovala Tamara Lindeman iz The Weather Station (tada sam za nju prvi put čuo). Sledi „Rosewood Almanac“ (2017) i najzad ovaj poslednji - “The Changing Wilderness”.
Novi album bih svrstao u žanr „ambijentalni folk“. Možda je bolji naziv folk mirnog mora. U tim Stratonovim pesmama baš ništa ne narušava melanholični spokoj kojim odišu. Melodije su privlačne mada ne lako pamtljive. Što znači: Ne, nemamo hit! Album je najbolje slušati u kontinuitetu ali ne kao pozadinsku muziku. Kvalitet koji poseduje privlači pažnju čak i kad to ne želimo pa nije zgodan kao pozadina za laku konverzaciju. Zahteva da mu se posvetimo, ali će, ako to učinimo nagraditi. Nervozne će smiriti, nesrećne utešiti, tužne oraspoložiti. Ako se pitate kako, odgovor je jednostavan. Svojom skladnom lepotom ili da malo obrnemo, lepotom sklada. Da će postati himna generacije – neće, ali da će postati nečiji intimni pratilac – za to imam izvesne dokaze.
Ocena: 8.1/10
Leon Bridges – Gold-Diggers Sound
(pop)
Lion Bridžis je bio uzdanica naše male ali ideološki kompaktne zajednice ljubitelja old-skul soula i R&B-ja. Međutim, u nekom trenutku dosta mu je bilo mukotrpnog probijanja kroz dim zagušljivih klubova u kojima se i dalje svira soul i stari R&B. Ščepala ga je zlatna groznica kojoj ni jači nisu mogli da odole. Ode i Lion u kopače zlata! Čini se da se ipak malo prevario. Ova zlatna žica koju pokušava da eksploatiše je već izekspoatisana, i to do kraja. Pokušaj da se bude moderan po svaku cenu i da se uskoči u voz koji je već napustio stanicu završio se prilično loše. Bledo, nezanimljivo, već viđeno! Da mu je ovo prvi album i da je izdat pre pet godina utisak bi sigurno bio mnogo bolji. Ovako, samo petica! (Ocena: 5.0/10)
Billie Eilish - Happier Than Ever
(pop)
Gde mi je bila intuicija kad je pre nekoliko godina moja snajka išla sa svojim društvom u Milano specijalno da bi gledala Bili Ajliš koja je tada prvi put nastupala u Evropi? I Dukat je tada otišao u Milano ali, umesto da ode na koncert buduće velike zvezde, otišao je na San Siro da gleda neku bezveznu utakmicu Milana. Trebalo je da više obratim pažnju na nju još tada, ali nije kasno ni sada. Verovatno se moji ispisnici nerviraju što se uopšte bavim novim pop zvezdama tipa Lana Del Rej, Tejlor Svift, Olivija Rodrigo ali ja smatram da je povratna sprega mejnstrima i alternative najbitnija za razvoj popularne muzike, pa ako ću se baviti alternativom moram znati i, još važnije, razumeti šta se događa u mejnstrimu. Stvari su se umnogome promenile od vremena moje mladosti. Socijalistički kolektivizam (koji je postojao i u državnom kapitalizmu) toga vremena potpuno je nestao, zamenio ga je neoliberalni individualizam u kome svako misli da je poseban, i da je svaki njegov izbor samo njegov, a kad se osvrne oko sebe shvati da je taj individualizam vrlo precizno usmeravan od strane ne političara (koji su tek sredstvo), već multinacionalnih kompanija koje odlučuju ne samo šta I kako ćemo gledati i slušati, već i šta ćemo jesti, piti, kako ćemo se lečiti, gde ćemo letovati… Kako se Bili Ajliš uklapa u tu priču?
Ona i njen brat Fineas (O’Connell; koji je bitan za ovu priču, jer je koautor i producent njenih pesama) su deca iz „dobre“ porodice, iz glumačko/muzičarskog braka. Školovali su se kod kuće (tzv. Homeschooling) da bi, po rečima roditelja, izbegli bubanje i aktivirali svoju kreativnu stranu. Izgleda da je takav pristup kod njih „upalio“ jer je već njihov prvi album izdat pod imenom Billie Eilish – „When We All Fall Asleep Where Do We Go?“ stigao pravo na prvo mesto Bilbordove liste i uzeo sve četiti glavne Grammy nagrade. Ta deca su od malih nogu trenirana da postanu zvezde. Deca koja nemaju školske drugarice i drugove verovatno mnogo više pažnje i energije mogu da posvete komponovanju i izvođenju muzike. Talenat im se ne može osporiti, jer i za dobru pop muziku (a njihova jeste dobra!) je potreban i te kakav talenat.
Novi album, „Happier Than Ever“ je za dva meseca od objavljivanja imao preko milijardu strimova samo na Spotifaju tako da je jasno da će ponovili (možda i nadmašiti) uspeh prethodnog. Možda ipak i neće, jer novi album je daleko mirniji, sporiji, melanholičniji. Kaže Bili Ajliš u prvoj pesmi „I’m getting older…“, kao da puni pedeset, a ne dvadeset (što za nju verovatno dođe na isto), dakle možete zaključiti da se bavi odraslijim temama. U stvari, osnovna tema albuma su iskušenja, razočaranja i nevolje koje mogu da zadese tinejdžersku zvezdu ženskog pola koja je na svom vrhuncu. Slatke muke, pomisliće mnogi, ali nije baš tako. „Plaču nekad i bogati…“ što reče Baja mali Knindža. Na stranu šala, po setnom tonu albuma reklo bi se da Bili ne podnosi lako probleme koji proističu iz slave, naročito ako se sa njima susretneš prvi put, i to u njenim godinama. Nisu to bezazleni problemi - primer Britni Spirs je sasvim svež, a ni onaj Vitni Hjuston još nismo zaboravili. Ti problemi su iznedrili album koji jeste sporijeg tempa, ali ipak ima dovoljno bitova koji će privući mlađe generacije. Ono što mi smeta je jednoličnost pesama koje su krojene po sličnom šablonu, pa postane pomalo dosadno već negde na petoj od šesnaest, koliko ih ukupno ima. Nije ovo album koji ću ikada više slušati, a pošteno rečeno nije meni i mojoj generaciji ni namenjen, ali mi se ipak čini da je preozbiljan i premonoton i za one kojima je namenjen pa mu ne predviđam ostanak u dugom sećanju.
Ocena: 7.4/10
Sierra Ferrell - Long Time Coming
(country)
Sad ćete reći da preterujem, ali kad čovek naleti na ovakav talenat, mora malo i da preteruje. U poslednjih deset godina možda sam svega par puta čuo nekoga toliko talentovanog kao što je to Siera Ferel. Ona se vodi pod etiketom country i upoređuje sa najvećim zvezdama tog muzičkog žanra, ali kao i svaka izuzetno talentovana osoba, pomera granice žanra kojem formalno pripada. Mogla bi se pre porediti sa Džoni Mičel, koja je folk kome je pripadala odvela u neslućene pravce stigavši na kraju do kombinacije klasike i džeza. Da li će Siera stići tako daleko još je rano govoriti, ali njene melodijske linije pevanja koje izmiču kategorizaciji su indikator da hoće. Sličnost sa Mičel ogleda se i u multiartističkim tendencijama – ona pleše, ona slika, ona se izražava i kroz video radove, naravno, uz sviranje i komponovanje. Njena životna priča koja je počela u Zapadnoj Virdžiniji a završiće ko zna gde je takođe dobra osnova za umetničko traganje. Muzika je takođe daleko od klasik kantrija, više ide u pravcu folka i džeza. Poslušajte pesmu koja otvara album “The Sea”, pa ćete se i sami uveriti. Ovaj album joj je krenuo odlično. Vodeća pesma „Jeremiah“ koja je objavljena na Jutjubu još pre tri godine ima skoro dva miliona pregleda, a na Spotifaju 1,5 milion. Moj favorit „West Virginia Waltz“ je sada na blizu 600.000, a „In Dreams“ broji čak 4,8 miliona. Dakle, nismo samo ja i moj drug MG prepoznali Sierin kvalitet. Kad se na taj kvalitet doda šarm kojim obiluje, dobitna kombinacija je zagarantovana.
Ocena: 8.7/10
Low – Hey What
(indie rock)
...Reafirmaciju humanizma su definitivno postigli albumom „Hey What“. Rekao bih, malo u šali malo u zbilji, da taj album predstavlja grupu Low kao Radiohead (iz vremena „Kid A“) sa ljudskim likom, jer u svom tom njihovom eksperimentisanju, ljudskost vidljivo dominira i uzdiže se iznad tehnologije i to tako što su vokalne harmonije izvučene u prvi plan. Iznad svakog kakofoničnog zvuka, iznad svake melodije, iznad svakog ambijentalnog šuma, čujemo čoveka sa velikim Č. „Hey What“ je po mom mišljenju korak unapred i za Low i za rok muziku, jer osvaja teritoriju na koju ljudska noga još nije kročila – stvarno pomirenje sa tehnologijom u smislu da je prestala impresioniranost tehnologijom, kao što je nestao i strah da će tehnologija preuzeti primat. Njeno korišćenje je još uvek (nadam se zauvek) pod potpunom humanom kontrolom. Humani princip dominira uzvišenom lepotom koju nam pružaju Parker i Sparhok svojim savršenim harmonijama. I ljubavlju koja je osnovna tema albuma. Ljudski faktor se izdiže iznad tehnološke buke savremenog sveta, mada je prihvata kao saputnika...
Kompletnu recenziju albuma koji od mene dobija ocenu 9.0/10 čitajteOVDE
Wild Billy Childish & CTMF – Where The Wild Purple Iris Grows
(garage)
Divlji Bili je kult figura još iz doba pojave panka u Engleskoj u drugoj polovini sedamdesetih, i sve vreme je ostao dosledan toj estetici. Naravno, inteligentniji je on od prostog recikliranja ili još gore reprodukovanja izlizanih obrazaca. Pank estetika koju sam pomenuo odnosi se pre svega na beskompromisnost i nekomercijalnost njegovog izraza, koji ostaje sirov i spontan, koliko god može biti. Njegova hiper-kreativnost jasno govori da o nekakvom kalkulisanju i prevelikom promišljanju ne može biti govora. Neko ko je snimio preko osamdeset albuma za četrdeset i kusur godina i pride naslikao ko zna koliko slika, sigurno nije sedeo i smišljao umetničke koncepte u koje bi uklopio svoja dela. Naprotiv, čovek je svirao rokenrol. To se i oseća u njegovoj muzici – energija koja se spontano emituje i koja može da pokrene zavisnike od te energije. Album koji je pred nama, „Where The Wild Purple Iris Grows“, nije mnogo drugačiji od onih koji su mu prethodili, i neće biti drugačiji od onih koji će uslediti, ali to ne umanjuje slušalačko zadovoljstvo nas zavisnika, kojih, hvalabogu, još ima.
Ocena: 8.1/10
The William Loveday Intention – The New And Improved Bob Dylan (garage)
The William Loveday Intention – They Wanted the Devil but I Sang of God (garage)
Iza ovog imena se krije Stiven Hamper, što vam i dalje ništa ne govori. Bili Čajldiš već pali neke lampice? Nadam se, jer ako ne pali to znači da niste čitali prethodni pasus u kome se pominje jedan od novih Čajldišovih albuma. Ovde pišem o dva od pet koliko ih je snimio za vreme korona lokdauna pod imenom (jednim od mnogih) „The William Loveday Intention“, uz 40 velikih platana (slikarskih, ne hrastova!) koja je oslikao (on je, ako niste znali, multidisciplinarni umetnik). Da nije već više puta izmišljen taj muzički pravac (koji ima čak i domaći pojavni oblik) mogli bismo njegovu muziku nazvati “novi primitivizam”. Kad malo bolje razmislim, to je pogrešna jer nema starog i novog primitivizma. Primitivizam je jedan jedini, isti u svim vremenima i prostorima sa osnovnom karakteristikom da ako mu daš mali prst on bi hteo celu šaku. I najčešće uspeva da je uzme. Mislim, šaku. Evo, uzmite naš slučaj: devedesetih je ušao tiho, na mala vrata, na neke marginalne medije a onda se vrlo brzo kao karcinom proširio na sve strane. Štampani mediji, radio, televizija, internet – you name it! Ne ulazi naš Bili u tu priču. Naš Bili jeste proliferativan (5 albuma za par godina!) ali nije maligan. Jeste bazičan ali nije prost. Jeste “roots” jeste “raw”, ali nije banalan. Bili svira rokenrol. Nije čudo što je posegao za Dilanovom pesmaricom, iako sam priznaje da mu ovaj nije najomiljeniji autor. Jeste ga slušao još 1964. preko roditelja koji su bili fanovi, ali se nije „primio“ sve do sada kad je ozbiljnije zaronio u Dilanovu diskografiju. Njegov izbor je „šaren“, a za mene je najveće iznenađenje uvrštavanje balade „It’s All Over Now Baby Blue“. Moram priznati da su obrade više nego zadovoljavajuće, što je za mene, koji uvek preferiram Dilanove originale u odnosu na obrade, komplimet. Obrade su dobre jer se Bili držao Dilanovih postavki kod svake od ovih pesama, bez da je davao neko svoje tumačenje. To je osnovna greška svih Dilanovih obrađivača – hoće da učine njegove pesme lepim za uho, bilo mekim vokalom ili aranžmanskim rešenjima, i time im oduzimaju ono što je najbitnije – oduzimaju im značenje. Bili se držao Dilana „k’o pijan plota“ i zato mi se i svideo. Poslušajte „Like a Rolling Stone“ na primer – skoro je ista kao original (Ocena: 8.0/10)
Druga ploča o kojoj ću napisati nekoliko reči je „They Wanted the Devil but I Sang of God“ koji je takođe u Dilanovom, ovoga puta folk ključu. Pesme su melodijski malog raspona sa tekstovima koji su njihov bitniji deo. Nešto kao Dilan iz akustičarskog perioda, s tim što ovo nije akustičarski album. I po zvuku se čuje da je to isti bend koji je snimao obrade Dilana. Tu je i karakterističan zvuk Hamond orgulja, tu je i usna harmonika. Oba albuma su za ljubitelje Dilana pravo uživanje, s tim što je ovaj drugi dobio za nijansu višu ocenu jer je pitanju originalni materijal. Moram na kraju još nešto da kažem – Bili Čajldiš mi je baš simpatičan sa tim svojim brkovima, možda zato što liči na Bill The Butchera, jednog od glavnih likova filma Gangs of New York Martina Skorsiza, to je onaj brka koga je glumio Danijel Dej-Luis. Jedan od mojih omiljenih filmova.
Ocena drugog albuma: 8.1/10
Loraine James – Reflection
(electronic)
“Elektronica starts here”, da parafraziram naslov stare Džon Kejlove pesme. Ipak ova izjava ne odgovara sadržaju albuma – elektronika počinje negde drugde, a mi smo slušajući ovaj album zabasali toliko duboko da ovde nema ničega drugog na vidiku do elektronike. Svuda okolo elektronička pustoš. Da li ljubitelj ”roots” muzike može ovde da nađe nešto za sebe? Odmah da kažem, ne može! Na albumu “Reflection” sve je potpuno suprotno od onoga što bi mi se svidelo. Ništa od kotrljajućih ritmova – ritmovi su prisutni ali ne idu nigde, kao da šlajfuju u mestu. Vokali provučeni kroz nekakve filtere, mada nisu robotizovani, ne zvuče baš ni ljudski. Kao da su pevani sa povezom preko usta, najblaže rečeno. Međutim, ako je britanska producentkinja Lorejn Džejms svojim trećim albumom htela da prikaže klaustrofobiju i frustraciju naših sadašnjih života, uspela je u tome. Kažu da muzika pripada UK Bass i IDM žanrovima. Za prvi bih mogao da se složim, mada bih ga pre svrstao u (nepostojeći) UK Drum žanr, jer dominiraju zvuci proizvedeni kick i snare bubnjevima, za drugi još više jer da bi uz ovu IDM (Intelligent Dance Music) mogao da igraš, stvarmo moraš biti super-inteligentan (i opet ćeš se sav izlomiti!). Ali, evo, nešto se ipak događa dok pišem ovaj prikaz a muzika sa “Reflection” albuma me okružuje u pozne noćne sate. Postaje mi manje neprijatna! To samo govori da je naš ukus jedan od najkonzervativnijih komponenti naše ličnosti. Čovek se mora fokusirati na nešto drugo (u ovom slučaju pisanje) da bi muzika koja mu se po defoltu ne sviđa doprla do njega na mala vrata. Kad kažemo “o ukusima ne vredi raspravljati” kao da kažemo da je ukus dogma koja se ne sme preispitivati. Što sam stariji, sve više uviđam da treba pružiti šansu i onome što u prvi mah bezrezervno odbacujemo. Ne kažem da će mi Lorejn Džejms postati omiljena autorka, ali je, zahvaljujući nepažnji mojih “haremskih čuvara”, njena muzika nekako ipak ušla u taj do mozga koji čuva ono što se zove “ukus”, što je imalo za posledicu povećanje ocene za 0.5.
Ocena: 7.5/10
Ostali ocenjeni albumi:
Son Volt – Electro Melodier (alt-country, 8.2/10); Damien Jurado - The Monster Who Hated Pennsylvania (folk, 8.2/10); Katy Kirby – Cool Dry Place (indie folk, 8.1/10); Night Beats – Outlaw R&B (garage, 8.1/10); Casey Walton – This Town (country, 8.1/10); Dana Sipos – The Astral Plane (folk, 8.1/10); Lord Huron – Long Lost (indie rock, 8.1/10); Mountain Movers – World What World (indie rock, 8.0/10); Lula Wiles – Shame & Sedation (indie folk, 8.0/10); The Shootouts – Bullseye (country, 8.0/10); Amythyst Kiah – Wary + Strange (soul, 8.0/10); Pearl Charles – Magic Mirror (indie pop, 8.0/10); Maxine Funke – Seance EP (folk, 8.0/10); Ida Red – Harmony Grits (western swing, 7.9/10); Dylan LeBlanc – Pastimes (folk-rock, 7.8/10); Sarah Jarosz – Blue Heron Suite (folk, 7.7/10); Hannah Juanita – Hardliner (country, 7.7/10); Yola – Stand For Myself (soul, 7.6/10); Marianne Faithfull & Warren Ellis – She Walks In Beauty (spoken word, 7.5/10); Connie Smith – The Cry of the Heart (country, 7.4/10); Jenny Don’t And The Spurs – Fire On The Ridge (rockabilly, 7.1/10); Joan Armatrading - Consequences (pop, 6.6/10).