RECENZIJA: Bob Dylan – Rough and Rowdy Ways

25 jun 2020
Author :   Srđan Strajnić

Počeću sa nečim o čemu često razmišljam a ima veze sa ovim albumom. Objašnjenje je malo duže, zato budite strpljivi. Krenimo od toga da svaki čovek tokom svog života stupa u brojne kontakte sa ljudima. Neki od tih kontakata su od suštinskog značaja, neki su bitni, neki manje bitni, a ima i onih nebitnih – slučajnih i sasvim površnih. U suštinski bitne spadaju članovi porodice, rođaci, prijatelji, u bitne školski drugovi, nastavnici, komšije, kontakti s posla, u manje bitne zaposleni u lokalnim prodavnicama, pružaoci usluga, dalje komšije a u nebitne ljudi koje viđaš povremeno na ulici, ili oni koje vidiš jedanput i nikad više, na putovanjima, u javnim prevoznim sredstvima i slično. Uostalom, sami možete odrediti stepen bitnosti svake kategorije ljudi. Zamislite sada da od svih kontakata koje ste tokom života ostvarili napravite mrežu u kojoj će svaki čvor te mreže predstavljati po jedan kontakt, s tim da najbitniji čvorovi budu najbliži vama koji ste u centru te mreže a da se ostali raspoređuju ka periferiji po stepenu bitnosti. 

Svi ti ljudi bi činili privatnu mrežu vašeg života. Ona je kad se rodiš retka – akušer, babica, mama, tata, brat, sestra, babe, dede…sa svakim danom života postaje gušća. I tako to ide, mreža je sve gušća i gušća, dok u jednom trenutku (koji je teško precizno odrediti, ali je svakako smešten u poznije godine) ne počne da se proređuje. Ne tako što nekoga prestanemo da viđamo jer smo se udaljili, posvađali ili se odselio. Ne, jer iako nije blizu, ta osoba postoji, moguće je doći do nje, čak i ako nije moguće znamo da postoji. Mrežu proređuje samo smrt. Smrt neke osobe koju si znao je konačan nestanak jednog čvora te mreže. I tako, postepeno, mreža se sve više proređuje. Što se više proređuje, shvataš da tvoj svet polako ali sigurno nestaje. Naravno da dolaze mlađi ljudi, sa kojima takođe stupaš u kontakte, neki od njih čak postanu deo privatne mreže tvog života, ali u jednom trenutku taj priliv mladih u tvoju mrežu prestaje. Zašto? Zato što gubite međusobni priključak jer ne delite onu drugu, javnu mrežu vašeg života. I o njoj ću morati nekoliko rečenica.

Ta mreža je virtuelna, i kao i prethodna, i ova je različita za svaku pojedinu osobu (iako ima dosta generacijskih preklapanja), i čine je javne ličnosti, koje vidiš samo na televiziji ili u bioskopu, koje upoznaš posredno, preko njihovog javnog delovanja u slučaju političara i vojnika ali i čitajući njihove knjige ili tekstove iz novina, slušajući njihovu muziku, gledajući pozorišne predstave ili sportska takmičenja. Te ljude lično ne poznajemo ali se sa njima i njihovim delima/aktivnostima susrećemo tokom celog života. To je mreža koja se ne proređuje, naprotiv, ona se tokom života zgušnjava, jer svaki virtuelni kontakt sa nekom novom javnom ličnošću i njenom delatnošću obogaćuje te naše javne mreže života. Svaki „čvor“ te naše virtualne mreže ostaje sa nama od trenutka prvog kontakta sa njim pa do kraja našeg života. Obe ove mreže, i privatna i javna, hteli mi to ili ne direktno utiču na naš svetonazor, ili pogled na svet, ako vam se tako više sviđa. Obe su podjednako važne za formiranje naših ličnosti.

Zašto o ovome pišem u recenziji nove Dilanove ploče? Prosto zato što mi se čini da se album „Rough and Rowdy Ways“ bavi baš ovim mrežama, pre svega ovom drugom, javnom mrežom naših života. Javnu mrežu Dilanovog života čini neznano koliki broj ljudi - samo na ovom, njegovom 39-om albumu ima reference na skoro 200 ljudi iz sveta politike, religije i umetnosti. Na kraju teksta je spisak. (*)

Koliko je još ličnosti pomenuto na prethodnih 38 albuma ne usuđujem se da nagađam, a tek koliko je onih koji nisu pomenuti. Dobar deo njegovih pomenutih savremenika čini istovremeno i njegovu privatnu mrežu, jer ih je lično poznavao (ili poznaje) dok je njegova javna mreža u stvari „društvo mrtvih pesnika“ uz pokojeg političara i vojnika. Njegov objedinjeni spisak, u kome se meša privatno i javno, je poput neke mape njegovog intelektualnog i emotivnog životnog puta, koji, videćete kad iščitate ta imena, nije samo njegov. To je mapa puta cele te, više puta pominjane rok generacije.

Dobar deo tih ljudi čini i moju javnu mrežu, jer i ja sam tokom svog života upoznao pomenute ličnosti preko delatnosti kojima su se bavili, i uspostavljao nekakav odnos prema njima. Dobar deo njih poznaje i moja mama (godinu dana starija od njega), iako manje od mene jer neke ličnosti iz rok kulture nisu joj poznate, dobar deo njih poznaju i moja deca (ne verujem da su im poznati generali iz Drugog svetskog rata ili neki od svetaca koje Dilan pominje). Koje će od tih ličnosti upoznati moji unuci i koliko će im značiti, ne znam, ali mislim da je odgovor na oba pitanja – manje nego meni, ako uopšte budu čuli za većinu njih. Logično, jer oni će pripadati nekom drugom svetu.

Poenta cele ove duge priče je da je ovo generacijski album, preciznije, spomenik tom, kako volim da ga zovem, rok dobu. Rok doba pokriva tri generacije ljudi koji su živeli u vreme dominacije rok kulture. Prva i treća  samo delimično, a druga u celosti. Ta druga, srednja generacija je moja – ja sam rođen 1958, kad je Čak Beri objavio „Johnny B. Goode“.

Dilan je onu pravu zaista privatnu mrežu svog života uvek ljubomorno čuvao od javnosti pa se i ovde bavio pretežno javnim ličnostima i javnom mrežom. Njegova javna mreža je, kao što se iz priloženog spiska da videti slična mrežama mnogih od nas koji smo se formirali u tom periodu. Zato generacija prepoznaje i razume reference iz njegovih pesama, zato generacija vrlo emotivno, da ne kažem ushićeno, prihvata ovaj album. Ushićenje je ipak obojeno setom, pa i tugom, jer generacija oseća da je „Rough and Rowdy Ways“ epitaf rok dobu u kojem je živela. Dakle, nije ovo spomenik koji je Dilan podigao sebi za života, već je to spomenik svima nama, pripadnicima te rok generacije.

Osnovna tema albuma je smrt, ali Dilan, kao što se iz prethodnog može zaključiti, ne peva prevashodno o svojoj smrti, iako svakako ima i toga. Peva o nestanku (smrti) sveta koga je formirala rok generacija koju sam pominjao. Nestanku sveta kakvog znamo i dolazak nekog novog, u kome se očigledno ne snalazimo najbolje. Sve te ličnosti koje Dilan u ovim pesmama pominje (kao i njihova dela), bilo da su naši savremenici ili su iz davne prošlosti, su uticale na formiranje osnovnih vrednosti rok doba koje pred našim očima nestaje. Globalizam i rok kao njegov saputnik ustupaju mesto novom suverenizmu koji se javio kao reakcija na epidemiju koronavirusa, migracije stanovništva i ekonomski disbalans između Kine i ostalog sveta uz još mnogo drugih razloga.

Naravno da je propašću globalističkog koncepta propala i rok muzika koja je bila ne samo jedan od simbola globalizacije već i važno oruđe širenja te ideologije. Dilan, kao hipersenzibilni umetnik, naravno, oseća da se nešto događa, i oseća to pre svih. Mnogo pre aktuelnih događaja koji su ove antiglobalitičke tendencije učinili očiglednima, još 2012., u naslovnoj pesmi prethodnog albuma „Tempest“ peva o potonuću zapadne civilizacije  i njene krajnje konsekvence, globalističkog sveta („The pale moon rose in it’s glory; out o’er the western town; she told a sad sad story; of a great ship that went down“).

„Rough and Rowdy Ways“ je bluz album. Nema tu razgovora! Baš kao što je to ovogodišnji album Lusinde Vilijams, koji je vrlo sličan po ugođaju. Opušteni, razuđeni bluz koji često izlazi iz čvrste forme, kao što se reka koja plavi izliva iz svog korita. Dve ključne pesme „Murder Must Foul“ i „I Contain Multitudes“, koje su izdate kao singlovi, su najelementarnije, tako reći bez ikakve forme u kojima prateća muzika zvuči kao ona koja bi se mogla čuti na parastosu. To je sasvim primereno, jer album, kao što već rekoh, i jeste parastos jednog generaciji, jednom vremenu, jednom periodu ljudske istorije. Provejava iz celog albuma nekakvo žaljenje, koje mi najpre izgleda kao žal za propuštenom šansom da se svet napravi boljim mestom za život onih koji dolaze posle nas. Ne čudi što je bluz izabrao za svoj konačni autorski iskaz (želim mu da živi sto godina, ali ovaj album je zaokružen na taj način da bi za mene bilo veliko iznenađenje kad bi se opet oglasio sa novim autorskim pesmama) jer ako ćemo po onoj „ashes to ashes, dust to dust“ (iz praha si nastao, u prah ćeš se pretvoriti) sasvim je logično da se rok, koji je nastao prevashodno iz bluza, kada dođe do svog kraja, u bluz i pretvori.

Vrlo su očigledne još dve stvari kada govorimo o „Rough and Rowdy Ways“. Prvo, ovo je album na kome su bitnije reči nego muzika. Muzika (iako vrlo prijatna za slušanje) doslovno služi kao pozadina kojoj je prevashodni cilj da ne odvlači pažnju od tekstova. Primetno je i da su tekstovi napisani tako da ne zamagljuju značenja i poruke. Još od završetka prve folk faze, davne 1965, Dilan nikad nije bio direktniji. Nema metafora, nema alegorija, nema nikakvih stilskih figura koje bi stvarale potrebu da se tekstovi tumače. Sve je savršeno jasno. Kad peva o prelasku Rubikona, peva o Cezarovom prelasku Rubikona, i ne pokušava da nam poturi neko skriveno značenje, niti da asocira na svoje prelomne trenutke.

Kada peva o ubistvu Kenedija, peva o ubistvu Kenedija, sa maltene doslovnim opisom te situacije. Pesma je, ponoviću, ključna, jer preko ubistva Kenedija, Dilan evocira političku i kulturnu istoriju Sjedinjenih Američkih Država, ali i insinuira jednu od posledica tog tragičnog čina – razvoj kontrakulture šezdesetih godina, u okviru koje je nastao i rok, kao važan deo iste. Podsetiću vas da sam nastanak rok kulture u svom tekstu o prvoj rok ploči smestio u 1965. godinu, što je samo nešto više od godinu dana posle ubistva Kenedija, pa se može reći da je taj događaj u Dalasu za koji i Dilan vrlo direktno okrivljuje vladu, uticao na nastanak rok kulture dajući joj anti-establišment predznak.

Dilan nije zaboravio ni sledeću generaciju sa kojom, videćete po izboru njenih predstavnika, polako ali sigurno gubimo niti koje nas povezuju. Način na koji nam je skrenuo pažnju ne njene predvodnike, Fionu Epl i Blejka Milsa, je to što ih je potpisao kao muzičare koji su sarađivali na ovom albumu. Na taj način im je simbolično „predao štafetu“ lidera novog doba. Fionu Epl znate, izdala je ove godine vrlo cenjeni album sa kojim moja generacija teško korespondira, o kome sam pisao OVDE, no ona je već u srednjim godinama. Blejk Mils je mlađi, rođen 1986 godine, a već je izgradio uspešnu karijeru kao autor pesama (izdao 4 solo albuma i dva sa Simon Dawes), gitarista (svirao sa Dilanom, Lusindom Vilijams, Kas Mek Kombsom, Fionom Epl, Lanom Del Rej, Džeskom Hup, Dejvom Roulingsom, Konor Oberstom i mnogim drugima) i producent (Jesca Hoop, Fiona Apple, Alabama Shakes, Brittany Howard, Dawes, Sky Ferreira, Laura Marling, Perfume Genius). Mnogi Dilanovi poštovaoci se neće složiti sa ovim njegovim izborom za budućnost, ali ja ću samo reći onu staru, koja glorifikuje pametne i iskusne ljude: „…zna Bobi šta radi!“

Na kraju, da se vratimo onim životnim mrežama, privatnim i javnim. Rekli smo već, javna mreža je sve gušća što smo više knjiga pročitali, filmova odgledali i muzike poslušali, pa smo i mi sve bogatiji kao ličnosti. Privatna je problem – što smo stariji sve više ljudi do kojih nam je stalo gubimo usput. Zamislite sebe u situaciji kad se čvorovi te mreže bliski vama razvezuju i oko vas ostaju samo rupe koje zjape. Dilan je generacija moje majke, koja mi je i otvorila oči po ovom pitanju. Kaže majka: moj svet više ne postoji. Pomrli su svi koji su mi značili, svi koje sam volela. Naravno da ste mi vi, deco, živi i da vas volim, volim i unuke i praunuke, ali to su neke nove generacije koje sve manje razumem. Moj svet se preselio u uspomene. Siguran sam da se slično oseća i Dilan. Verujem da je iz tog osećanja iznedrio ovo remek-delo.

Ocena: 9.5/10

(*) Reference

(Nisu svi ovi ljudi i grupe direktno pomenuti – u više slučajeva pomenuti su nazivi njihovih dela ili citirani delovi teksta njihovih dela)

Naslov albuma: Džimi Rodžers

I Contain Multitudes: Šekspir, Volt Vitman, Antoan O’Raifteiri, Edgar Alan Po, Ves Anderson, Bob Luman, Voren Smit, Hauard Švarc, Dejvid Bouvi, Mott The Hoople, Ana Frank, Indiana Džons, Rolling Stones, Vilijam Blejk, Heraklit, Marsel Karne, Karl Perkins, Džin Vinsent, Rufus Tomas, Abraham Linkoln, Vord Hil Lejmon, šelbi Fut, Betoven, Šopen

False Prophet: Riki Nelson, Janis Joplin, Roy Orbison, Sveti Avgustin

My Own Version Of You: Meri Šeli, Šekspir, Džon Štajnbek, Al Paćino, Marlon Brando, Gotama Buda, Ela Ficdžerald, Julije Cezar, Leon Rasel, Liberači, Sveti Jovan Apostol, Sveti Petar, Sveti Jeronim Stridonski, Bo Didli, Ričard Atenboro, Rolling Stones, Frenk Sinatra, Euripid, Dante Aligijeri, Sigmund Frojd, Karl Marks

I’ve Made Up My Mind to Give Myself to You: Ferlin Haski

Black Rider: Vilijam Barouz, Tom Vejts, Robert Vilson, Prorok Isaija, Rodžers & Hamerstajn

Mother of Muses: Džimi Rid, Captain Beefheart, Džejms Baldvin, Čarli Paton, Diogen, Vilijam Tekumseh Šerman, Bernard Montgomeri, Vinfild Skot, Georgij Konstantinovič Žukov, Džordž S. Paton, Elvis Presli, Martin Luter King, Kaliopi, Al Grin, Al Kuper, Leonard Koen

Crossing the Rubicon: Gaj Julije Cezar, Dante Aligijeri, Žak Prever, Marsel Karne, Džoni Merser, Iv Montan, Net King Kol, Frenk Sinatra

Key West (Philosopher Pirate): Vilijam Mek Kinli, Čarli Pul, Alen Ginzberg, Gregori Korso, Džek Keruak, Luis Džordan, Džimi Rid, Badi Holi, Bing Krozbi, Hari Truman

Murder Must Foul: Džon F. Kenedi, Šekspir, Volfman Džek, The Beatles, Gaj Banister, Garry & the Pacemakers, Hari Nilson, Dr.John, Džimi Hendriks, Džek Rubi, Ves Krejven, Ledbeli, Blajnd Lemon Džeferson, Braća Luvin, Džordž Džons, Robert Džonson, Džunior Voker, Ralf Elison, Vivijan Li, Klerk Gejbl, Li Harvi Osvald, Pit Taunsend, The Who, Rodžer Daltri, Elvis Presli, Džeri Li Luis, Little Richard, Everly Brothers, Lari Vilijams, Petsi Klajn, Abraham Zapruder, Isus Hrist, Lindon Džonson, Bert Bakarak, Hol Dejvid, Piter Selers, Bili Džoel, Tom Duli, Luj Armstrong, Kralj Džejms, Eta Džejms, Džon Li Huker, Gitar Slim, Merilin Monro, Nina Simon, Erik Bardon & Animals, Žaklina Kenedi, Don Henli, Glen Frej, The Eagles, Karl Vilson, Voren Zivon, The Bee Gees, The Platters, Bob Vils, The Queen, Džordž Benard, The Dead Kennedys, Daglas Adams, Džunior Parker, Sun Ra, Oskar Peterson, Sten Gec, The Allman Brothers, Diki Bets, Art Peper, Telonius Monk, Čarli Parker, Kender/Eb, Robert Frenklin Staud, Baster Kiton, Harold Lojd, Bagzi Sigel, Pretty Boy Flojd, Džuli London, Betoven, Lindzi Bakingem, Stivi Niks, Net King Kol, Džo Saut, Teri Maloj, Frenk Kapra, Klerk Gejbl, Elvis Presli, Ričard Rajt, Robert, Džozef i Ted Kenedi, Sara Von, Klint Istvud, Kirk Daglas, Edvard Ebi, Rendi Njumen, Hari Hudini, Dželi Rol Morton, Albert Kolins, Ruzvelt Sajks, Litl Volter, B.B.King, Erik Klepton, Vilijam Šerman, Royal Scots, Bad Pauel.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio