Pedeset godina poslije svog prvog solo albuma ”Makartni I”, rasterećene i nepretenciozne ploče (i kasete!) neposredno nakon raspada Bitlsa, Pol Makartni će objaviti treći po redu album koji je potpuno sam odsvirao, kreirao i producirao, te snimio u kućnom studiju.
1980. godine nastao je potcijenjeni album ”Makartni II” – nakon što je rasformirao grupu Wings- na kome se još neopterećenije i inventivnije poigrao i eksperimentisao sa aranžmanima, instrumentima (uključujući sintisajzer!) i strukturom pjesama, toliko da je to jedan od njegovih najzanimljivijih, nedovoljno priznatih radova.
Stoga ne možemo govoriti o još jednom Polovom albumu, već postoji mogućnost da to ponovo bude nekarakteristično djelo sklono da iskače iz klasičnog makartnijevskog manira iz njegove post-Bitls karijere, koja uprkos predvidljivosti sadrži mnoštvo pop bisera.
Značajnu pažnju na nezavisnoj sceni izazvala je nova postava benda koji prati Sanu Garić, a prije svega dvije nove pjesme kojima najavljuje EP, koji će najvjerovatnije produžiti u LP.
Stih “nedostaju borovi i vedro nebo” samo nagovještava impresivnu nostalgiju za morem i “talasima leta” koji su mnogim stanovnicima Srbije nedostajali tokom prethodnih mjeseci. Pjesma “Prirodno” virtuelno plovi ka Mediteranu, počinje morskim šumovima, hvata zamašan zalet bas dionicom Milorada Ristića, a šaputavi vokal i sint autorke Sane Garić nose nas na talasima nježne nostalgije sve do jednog od ljepših i eteričnijih refrena poslednjih godina. Prvoklasni, plesni elektro pop na koncu očarava i impresionističkim "skicama" gitare Dušana Ristića, sve uz perkusije Feđe Franklina i savršeno pogođenu produkciju Radana Đorđevića aka DJ Rahmanee-ja…
Sana Garić iza sebe već ima zapažen prvi album, sa prel(ij)epim singlom “Cvet u vodi” kao centralnom temom a na neki način i metaforom sopstvenog poetskog rukopisa. Ovim singlom najavljuje EP izdanje koje bi, sva je prilika, mogao prerasti u LP, kako je to izjavila u jednom intervjuu. Ista ekipa, uz pojačanje od strane Janje Lončar, prethodno je već poentirala tj. snimila takođe vrlo zanimljivu i romantičnu numeru “Deo sebe”, pa je očigledno da je ovako vrsna, iskusna ekipa muzičara dobrodošla kantautorki čija je muzika, njihovim učešćem, dobila jaču dinamiku i neku novu dozu modernosti, zadržavši blagu retro notu kojoj je Sana sklona - jer je očigledno veliki ljubitelj sint pop muzike osamdesetih.
Novi film Dejvida Finčera, jednog od vodećih sineasta današnjice, prvi je posle izvanrednog i prilično potcijenjenog bioskopskog hita “Iščezla” (Gone Girl) iz 2014. godine; snimljen je u crno-bijeloj tehnici kao posveta tridesetim godinama prošlog vijeka odnosno Zlatnom dobu Holivuda, nastao po scenariju koji potpisuje rediteljev otac, Džek Finčer. On je biografsku priču o Hermanu Mankijeviču, poznatom holivudskom scenaristi i književniku, napisao još prije četvrt vijeka, fokusiravši se na kako životnu dramu glavnog junaka tako i nastajanje neponovljivog “Građanina Kejna”, po mnogima najboljeg filma svih vremena kojim je (u Holivudu) debitovao genijalni Orson Vels.
Prizvali smo album „Siromahi i lazari", priželjkujući da bude objavljen čim prije, budući da nas je zainteresirala i zaintrigirala mistična atmosefera i filigranski aranžman singla „Črna megla“, toliko da smo to konceptualno djelo čiji je autor Ivan Grobenski uvrstili u listu albuma koje iščekujemo da čujemo do kraja godine. Potvrđeno je da izlazi krajem ovoga mjeseca…
Grobenski se, naime, oglasio naslovnom numerom, za koju je video režirao Dinko Šimac. Spot je, čini se, snimljen u samo jednom kadru, duboko u polju kururuza, i efektno prati vrlo fragilnu, skoro skrušenu akustičnu pjesmu pjevanu na kajkavskom, koju pri polovini trajanja oplemenjuje krasan zvuk trombona Hrvoja Štefanića.
Do kraja godine očekuje nas još dosta, tačnije sasvim dovoljno albuma renomiranih autora, pa se čini da će nesrećna 2020. biti mnogo zanimljivija nego što smo to mislili onomad kada je počela kriza uzrokovana koronavirusom. Upravo je početni period (samo)izolacije, i upoznavanja sa ozloglašenim mutiranim virusom, koji još uvijek ne posustaje ali smo nekako navikli da živimo sa njim, omogućio mnogim znanim i dragim muzičarima da se posvete novim pjesmama, te možda više pozabave i sobom samima. Evo pregleda albuma koje jedva čekamo da čujemo, uz par domaćih bonusa koji će najvjerovatnije biti objavljeni tek sledeće godine...
Američka poetesa, široj ali i stručnoj javnosti nepoznata mimo matičnog kontinenta, ovogodišnja je dobitnica Nobelove nagrade za književnost.
Luiz Glik je profesorica engleskog jezika na Jejlu, autorka dvanaest zbirki poezije i dvije knjige eseja - od kojih niti jedna nije prevedena na teritoriji država bivše Jugoslavije. Iako je ovo još jedna iznenađujuća odluka (Nobelovog komiteta) Švedske akademije, koja je nerijetko nagrađivala književnike odnosno književnice kojima je ova prestižna nagrada omogućavala velike tiraže i prevode na mnoge sjetske jezike, nije bilo osporavajućih glasova kao u slučaju prošlogodišnjeg, politički provokativnog i kontroverznog, ali literarno nespornog laureata Petera Handkea. To tim prije je Glik dobitnica svih najvažnijih književnih priznanja u Sjedinjenim Državama, uključujući Pulicerovu i Nacionalnu književnu nagradu.
Njena poezija je veoma intimna i iskrena, naizgled jednostavna, oslobođenja težnje za dopadanjem; u doba kada pjesnici nisu više na cijeni niti su čitani niti slušani, izuzev rok trubadura poput Boba Dilana koji je i sam ovjenčan najprestižnijim književnim priznanjem, ne čudi da je vijest o ovogodišnjoj dobitnici prošla tiho i jedva zapaženo. No, to se ne odnosi na njene knjige koje uživaju veliki ugled među poznavaocima, naročito američkim književnim kritičarima, među kojima je i zbirka pjesama “Ararat”- “brutalna i depresivna”, dakle potpuno u duhu današnjice. Preostaje nam da sačekamo prevod koji će se, kako je to uobičajeno, pojaviti u Srbiji i/li Hrvatskoj, pa pročitamo izbor iz poetskog opusa ili, pak, jedne od tuce pjesničkih zbirki tek šesnaeste žene koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost.
