Koncerti
Vila koja priča bajke
Tanana je ravnoteža koju je uspostavila Kristin Herš. Kao da bi svaki nagli pokret ili jači zvuk mogao da je naruši. Dozvoljava samo glasovima koje čuje u svojoj glavi da izađu napolje. I oni izlaze – kao šapat, kao mantra, kao vrisak, kao krik. Umiljati, meki, spokojni, režeći, uznemirujući… izlaze na hiljadu načina. I melodije koje iz njenih ruku izlaze. Na sceni nema ničega suvišnog što bi vam remetilo pažnju. Samo Kristin, njena gitara i njeni demoni. Oni progovaraju kroz gitaru i glas. Promenjivog su raspoložena kao i njihova vlasnica. Ona ima sinesteziju - akorde vidi kao boje a ja joj pomalo zavidim što to može. Mogu samo da zamišljam spektar boja koje tokom koncerta emituje. Kao da nije od ovoga sveta – tako izgleda Kristin Herš. Kao da gledamo njenog duha, što kaže njena najpoznatija pesma: okrećem tvoj stari broj telefona da njegova zvonjava probudi tvog duha…Pesme se ređaju jedna za drugom, one od Throwing Muses, i one sa solo albuma, ali za mene među njima nema velike razlike, jer sve su to pesme Kristin Herš. Ili nisu? Verujem joj kad kaže da joj se fragmenti pesama pojave u glavi i tu borave neko neodređeno vreme dok se sami ne organizuju u gotove pesme. Ona je samo medijum koji ih izbacuje u spoljašnju sredinu da ih prenese ljudima. Misterija stvaranja je kod nje ogoljena do same suštine – volja malo ili nimalo utiče na kreaciju. Njene pesme nastaju jer prosto moraju da nastanu.
U donjoj Sali Doma omladine se sedi, što doprinosi tišini koja je od presudne važnosti kada je reč o gracilnoj muzici Kristin Herš. Pre nje, nastupio je njen verenik Fred Abong, nekadašnji basista Throwing Muses. On deli politička uverenja sa Kristin, bar kad se radi o muzičkoj industriji, što znači da je i on van sistema, i trudi se da očuva umetničku nezavisnost. Njegova muzika je prilično depresivna, bez mnogo promena tempa. Vredelo bi se malo udubiti u nju. U svakom slučaju, dobar uvod za Kristin, koja posle monotonog Freda zasija u punom sjaju. Kristin se pojavila nekako skromno, skoro stidljivo, kao da ne zna šta može da očekuje od publike pred kojom prvi put nastupa. Zaličila mi je na vilu iz bajke koja priča bajke koje, na žalost, nemaju uvek srećan kraj. Podsetila me njena pojava ne jedan stih iz čuvene pesme Laze Kostića:
Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
ko pesma slavlja u zorin svit;
svaku mi mahom zaleči ranu,
al težoj rani nastade brid:
Što ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?
Iz usta Kristin Herš izlazi najmanje četiri različita glasa, koje ona koristi po potrebi, često nekoliko njih u jednoj pesmi. Zato u „Your Ghost“ uopšte ne nedostaje Majkl Stajp, ma koliko veliki bio, zato osamdeset minuta prođe kao tren, zato može da peva o nestabilnostima duše o kojima retko ko i progovara. Kad se njenom vokalnom izrazu doda iznadprosečno umeće sviranja gitare, utisak je vanzemaljski i vanvremenski. Zato neću navoditi naslove te večeri izvedenih pesama koji većini čitalaca ne znače baš ništa, da ne kvarim utisak. Kad malo bolje razmislim, neću ni ovom tekstu dodati više ništa.
Pirotehnika na Kalemegdanu
Razmišljao sam pre početka koncerta, da li ima ikoga ko je rođen u Srbiji da je postigao/la veći uspeh na pop muzičkom polju u Americi od Ane Popović. Mislim da je odgovor ne. Ako ste pomislili na „Weird“ Al Yankovica, on jeste odavde ali tek dalekim poreklom. Ne pada mi čak na pamet ni jedno jedino ime koje je doživelo bilo kakav uspeh, osim Anine mlade koleginice, Katarine Pejak, takođe bluz muzičarke. Ana je uspela ono što retko kome uspeva, da kao potpuni autsajder postane „ime“ u zemlji gde je bluz nastao. Sama je tokom koncerta ispričala kojim je putem išla. Beograd - Amsterdam – Nju Orleans – Memfis – Los Anđeles. Put na kome je svaka stanica doprinela njenoj karijeri. Koja je doprinela najviše nije na meni da kažem, to bi mogla samo Ana sama. Beograd, kao prva stanica, je svakako vrlo bitan, jer tu joj se bluz predstavio i to preko rođenog oca, Milutina (Miltona) Popovića, koji se nije profesionalno bavio muzikom, ali je voleo bluz (i rok takođe) i svirao je gitaru. Koliko dobro možete čuti na odličnom albumu „Blue Moon“ koji je Ana snimila sa ocem koga je trebalo dugo nagovarati na takav poduhvat. Rezultat je, međutim, više nego dobar. U Beogradu je Ana napravila svoj prvi bend, „Hush“. Izvodili su onaj stari R&B na energičan i uverljiv način. Postigli su zavidan uspeh, svirali po Evropi, pratili američke bluz muzičare. Druga stanica Amsterdam je mesto gde je Ana studirala muziku, ali ne zadugo. Osnovala je bend koji je imao mnogo više prilika da prati čuvene bluzere, pa je batalila konvencionalno obrazovanje i krenula na put po klubovima gde se kalila za dalje poduhvate. Tu je ostvarila prve kontakte sa Ruff Records, američkom izdavačkom kućom koja je počela da izdaje njene albume prvo u Evropi pa onda i u Americi.
Logičan je korak prelazak preko „bare“ i dolazak u treću stanicu, u Nju Orleans. Tamo je bila na izvoru svega što danas čini njenu muziku. Takva mešavina kultura (kreolska, crnačka i belačka) bi možda preplašila i iznenadila nekog drugog, ali ne i Anu, koja je došla iz multikulturne Jugoslavije. Verujem da je u Nju Orleansu „pokupila“ duvače, ali to možda i nije slučaj, jer je njena četvrta stanica Memfis, grad ritma i bluza, soula, rokenrola džeza i gospela, po mnogima grad u kome je nastala moderna američka muzika. Pre će biti da je Ana ipak tu „pokupila“ duvače (uticaj Vejna Džeksona i Endrjua Lava poznatijih kao Memphis Horns je nemerljiv u istoriji popularne muzike). Dakle, Ana Popović je otišla na izvor, i kada je tu stekla reputaciju, bilo je jasno da će uspeti. Poslednja stanica Los Anđeles je logičan izbor za jednu etabliranu zvezdu – taj grad je jedan od centara američkog muzičkog biznisa sa vrhunskim studijima i studijskim muzičarima i ispoliranom produkcijom, idealan za stavljanje crvene mašnice na već dobro upakovan paket Aninog crossover bluza.
Kada se te večeri pojavila na stejdžu Barutane ispod Kalemegdana, obučena u elegantni komplet sako-pantalone bele boje sa damskim šeširom sa ravnim obodom na glavi, zalutali posetilac bi pomislio da ćemo čuti nekakav kabaretski pop ili beli soul u najboljem slučaju, ali, grdno bi se prevario. Onih skoro dve hiljade ljudi koji su se okupili u prijatnom ambijentu podno Kalemegdanske tvrđave je znalo zašto su došli. Znalo je da je Ana Popović jedna od najatraktivnijih bluz gitaristkinja na svetu, a nije da nema konkurenciju (Sue Foley, Samantha Fish, Danielle Nicole, Joanne Shaw Taylor su samo neka od imena). I pored toga, zvučni udar nje i njenog benda sa stejdža bi svakog prenuo iz razmišljanja, ma koliko duboko ono bilo. Pažnja se prosto mora usmeriti na scenu. A na njoj, ovoga puta sekstet (Ana nastupa i u kvartetu i nonetu) koji čine Ana (gitara) i njen evropski bend sačinjen uglavnom od Italijana (koliko sam razumeo njihovo predstavljanje) na klavijaturama, trubi i saksofonu, uz crnoputu ritam sekciju. Na žalost nisam dobro čuo/zapamtio njihova imena. U pitanju su kompetentni muzičari koji su sasvim dobro izlazili na kraj i sa Aninim bluz-rok pesmama i sa obradama (posebno je dobro primljena Tom Vejtsova pesma „New Coat of Paint“).
Zvuk je bio snažan ali ta snaga nije bila baš idealno podeljena po instrumentima. Vokal, ritam sekcija i duvači su se čuli odlično, gitara dobro, ali ne onoliko dobro koliko sam očekivao, pošto je oko nje trebalo sve da se okreće, a klavijature prilično loše. Možda je i do mesta na kom sam stajao (malo sa strane) ili do mog slušnog aparata ali sam ipak očekivao da gitara bude „masnijeg“ tona i da bude ispred ostalih instrumenata, a ne da duvači povremeno „kradu“ šou. Anine pesme su sve od reda vrlo energične, čak i one koje ona naziva baladama pa me je po tome kao i po detalju iz njenog drugog outfita te večeri, koji se sastojao od male crne haljine i Stetson šešira (to je taj detalj!), podsetila na jednog od svojih uzora Stivi Rej Vona. Mogle bi se njene pesme kvalifikovati kao bluz, ali u najširem smislu. Ima tu bluza naravno, ali ima i rokenrola i soula i R&B-ja, pa i džeza, naročito kod ovih duvača Italijana koji su je u Beogradu pratili. Čistunci koji slušaju samo kantri bluz sigurno ne bi bili oduševljeni, ali to i nije njena primarna publika. Njena publika su ljudi odrasli na rok muzici šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka koji i dalje povremeno vole da se podsete na svoje mlade dane. Bilo je dosta sedih glava te večeri. Moj mladi prijatelj Lasse, koji je tridesetogodišnjak, je odmah primetio da u „Barutani“ među skoro dve hiljade prisutnih mlađih od njega nema.
Ono što je nesporno je da se Ana Popović u svom nastupu ni malo ne štedi, da demonstrira vrhunsku tehniku sviranja gitare i da pri tom emituje zaraznu energiju koja se lako „prima“ u publici. Pravi vatromet s bine! Zato me nije iznenadilo kada je, po principima sinhroniciteta (bezuzročne povezanosti), sa kalemegdanske tvrđave, tokom najžešćeg dela koncerta, bljesnuo pravi vatromet takvog intenziteta da sam pomislio da se oglasila protiv vazdušna odbrana. Duga misao mi je bila da su organizatori koncerta tempirali početak vatrometa baš u tom, najintenzivnijem trenutku, ali je tek treća misao bila ona koja je pravilno zaključila da su gore na tvrđavi Zvezdini navijači koji slave titulu državnog prvaka u fudbalu. Čak ni ta gorka spoznaja nije uspela da uništi moj povoljan utisak sa koncerta Ane Popović. Dakle, ako Ana Popović prolazi kroz vaš grad, slobodno potrošite dvadesetak evra na zagarantovano dobar provod.
Boemska rapsodija u dva čina
Niška Bohemija i internacionalni Rebel Star priredili su u subotu uveče na Kontakt konferenciji u Beogradu doživljaj koji će se pamtiti. Nije ovo bio standardni showcase nastup, gde se kao na pokretnoj traci smenjuju bendovi koji izvode po nekoliko pesama, već pravi pravcati “doube-bill” sa dva kompletna koncerta pune dužine trajanja, s tim što je onaj Rebel Starov po njihovom dobrom običaju trajao i duže nego što je to uobičajeno. Taj običaj jeste dobar za publiku, ali je pitanje Koliko je dobar za bend, jer je bilo vidljivo popuštanje pažnje publike kako se dužina svirke bližila trećem satu (mislim na svirku oba benda). To ne važi za verne fanove iz prvih redova koji su uživali do kraja i tražili još. U svakom slučaju, za nas obožavaoce, bilo je uživanja “za sve pare”, što se ono kaže. No, da se vratim na grupu koja je “otvorila” concert. Bohemiju sam slušao, i prvi (Sve naopako, 2017) i drugi (Nasmeši se i reši se?, 2019) i treći album (Putujemo, 2021), a sad sam ih “overio” i uživo, i mogu reći da sa svakim sledećim kontaktom, moje poštovanje prema njima raste. Muzika koju oni sviraju, a koju je teško kategorisati, ne pripada mojoj zoni bezuslovnog sviđanja, i mogla bi se definisati kao pop psihodelija sa etno elementima koji nisu vezani samo za naše podneblje, već sežu još dalje u prošlost. Kada se sluša sa nosača zvuka utisak je da ima veoma malo veze sa rok muzikom, za razliku od utiska koji ostavlja na koncertu. U ambijentu prepunog Elektropionira njihova muzika je bez dileme zvučala kao rok. Ne bi drugačije ni moglo da funkcioniše u dvoranama tog tipa, sa dobrim zvukom negde do visine miks pulta (na sredini pravougaonog prostora) gde donji deo sale koji ne može da uživa u dobrom zvuku, za uzvrat ne prestaje da priča. Takva atmosfera ne dozvoljava suptilnosti kojima studijski katalog Bohemije obiluje. Bohemija je dakle svojom čvrstom svirkom držala pažnju publike i do kraja svog nastupa je potpuno pridobila i one koji su tu slučajno zalutali. Odličan nastup!
Bio sam na mnogo nastupa grupe Rebel Star i ono što je oduvek bio zajednički imenitelj svih njih je maksimalni trud Milana Glavaškog da pruži publici svoj maksimum u datom trenutku, bez obzira na trenutnu postavu Rebel Stara. Aktuelna postava, koja broji šest članova mogla bi se opisati kao hrvatsko-srpska koalicija, koja, za razliku od onih političkih koje su nekada postojale, funkcioniše kao sat. Tika-taka, tika-taka… ređaju se pesma za pesmom (u jednoj je gostovala Ana Ćurčin), a vreme neosetno prolazi. Sastav se donekle izmenio u odnosu na onaj koji je snimio album “Početak i kraj” - ritam sekcija je nova. Sada je čine basistkinja Jelena Galić i bubnjar Eki Džananović, za klavijaturama je i dalje Zvonka Obajdin (ex Svemir), gitarske deonice dele Glavaški i Daniel Rodik (ex Svemir) a tu je i pridruženi član Željko Markuš kao ritam gitarista. Težište repertoara je bilo na novom albumu, ali publika nije bila uskraćena za stare favorite, što u regularnom delu koncerta, što u prolongiranom bisu. Videlo se da bend uživa u svirci, naročito Zvonka koja sama kaže da joj se ostvario san da kao najveći fan na kraju i zasvira sa bendom. Interesantno je da je ostavila gitaru koju je svirala u Svemiru i potpuno se okružila klavijaturama, kojima pristupa sa entuzijazmom šiparice. Ne štedi se Zvonka bogami ni na pratećim vokalima. Glavaški i Rodik se, kao tandem gitara, vrlo dobro nadopunjuju što će se sa svakom novom svirkom neminovno dizati na još viši nivo, imajući u vidu da se radi o vrsnim vladarima svog instrumenta. Omiljeni deo koncerata Rebel Stara su prolongirani bisevi koji naravno dolaze na kraju, kada se raziđu slučajni posetioci i ostanu samo fanovi koji uživaju u svojim favoritima koje Mića ostavi za kraj. Iz objektivnih razloga nije se mogao ponoviti legendarni nastup na Poezici u Novom Sadu pre pet-šest godina, kada su malobrojni prisutni do duboko u noć izvikivali pesme koje su želeli da čuju a Glavaški i tadašnji bend im ispunjavali svaku želju. Ne sumnjam da bi se to ponovilo u Elektropioniru jer takvo je raspoloženje bilo i na stejdžu i u publici, da nije nemilosrdnog kućnog reda koji kaže da se do ponoći koncert mora završiti. Ovde bar nije policija stavila tačku na nastup, kao što se to dogodilo prethodne večeri u Novom Sadu.
Na kraju, moram da primetim da je na pozornici Elektropionira sve vreme koncerta bila prilična gužva – oba benda imaju po šest članova i teško da bi se još neki mogao ugurati na stejdž bez posledica po svirku. Gužve je bilo i u publici - klub je bio potpuno ispunjen bez obzira na nezanemarljivu cenu ulaznica. Očigledno je da su obe grupe, bar u ovoj kombinaciji, zrele za veći koncertni prostor. One to svojim kvalitetom apsolutno zaslužuju.
Ako ste pratili moje tekstove, znate da nemam običaj da idem na mejnstrim koncerte (to su oni sa ulaznicama skupljim od 20 evra), ali i to se ponekad događa, sticajem različitih okolnosti. Da ne privatizujem priču, reći ću samo da sam se petnaest minuta pre zakazanog početka koncerta našao pred Domom sindikata (koga nikako da počnem da zovem njegovim aktuelnim imenom “Kombank dvorana”) da po prvi put uživo gledam i slušam Ramba Amadeusa, čiju karijeru ovlaš pratim već evo preko trideset godina. Oduvek sam sa simpatijama gledao na njegov muzičko-scenski nastup (još od onog – „neću da zabavljam biračko telo. J…. vam mater!“), koji mi je bio kudikamo interesantniji od njegove za moj ukus previše eklektične diskografije. Nije on nikad bio od onih „ja bih hteo pesmom da ti kažem“ tipova, on je ono što hoće da kaže govorio direktno, rečima koje nije mnogo birao. Za osetljive uši velike gospode i previše direktno. Otkako nema Đorđa Balaševića, samo je na njegovim koncertima interesantnija priča od muzike, bar što se tiče teritorije nekadašnje Jugoslavije, s tim što je Rambo u jednom nadmašio Balaševića. Kod Ramba priča ne prestaje, razlika je samo u tome da li ide uz muzičku pratnju ili bez nje, dok je Balašević ipak povremeno pevao. Očekivao sam, dakle, provokativnu priču, protkanu politikom, i onom lokalnom lokalnom i „en general“, ali, po onome što sam čuo o njegovim nastupima, i dobru svirku.