Koncerti
Ne mora se ići na peti koncert Nicka Cavea, ali se prosto mora otići na prvi koncert Pridjeva u Beogradu! Nisam samo ja to ukapirao. Bio je te subote u Elektropioniru prisutan dobar deoaktuelne beogradske rock scene. Una Gašić Bitipatibi, Sana Garić Xanax, kompletan Artan Lili, Bole i Straight Mickey, Dukat Stray Dogg, Andrej bubnjar Vizelja, Ana Avramov, bilo ih je još, ne znam ih ni ja baš sve. Da ne pominjem ljude iz muzičkog biznisa. Kao što vidite, fama o Pridjevima je stigla u Beograd pre samih Pridjeva. Elektropionir je bio poprilično ispunjen – video sam i veće gužve u njemu, ali ne mnogo puta. Bilo je, kao što rekoh, mnogo kolega muzičara, ljudi sa radija, iz biznisa, bilo je i prijatelja, fanova, ali i radoznalaca. Svi uslovi za dobar koncert su bili tu.
Bio sam tužan posle koncerta. Ne zbog toga što nije bilo dobro, jer bilo je. Iz sasvim drugih razloga. Pomislio sam na to da je Mark Olson izuzetno talentovan pisac pesama koji nikad za to nije dobio priznanja koja je više nego zaslužio. Nije ni njegov kompanjon Gary Louris ali, kako Louris nedavno reče u intervjuu za “Songfacts”, The Jayhawks danas sviraju pred mnogo brojnijom publikom nego nekada. Nisu postali velike zvezde, ali su, zahvaljujući dugovečnosti, ipak počeli da ubiraju plodove svoga rada.
Jebeš stadione, jebeš Ryana Adamsa, jebeš sve Domove omladine na svetu, jebeš Sava Centre i Arene, jebeš Mejdene, jebeš Rundeke i Balaševiće, trebalo je večeras biti u Elektropioniru, na Mekonsima! Rokenrol je bio na pola metra od mene, sasvim materijalizovan, mogao sam, da sam samo pružio ruku, da ga dodirnem, ali ipak nisam, to bi bilo previše – više nego dovoljno je bilo i da ga samo osetim. Svo to teoretisanje o prog-rocku i punku koje ćete čitati u sledećem izdanju “Dnevnika” mogu da okačim mačku o rep – nema nikakvog praktičnog značaja. Ovo večeras je svetlosnim godinama daleko od prog-rocka, ali nije ništa manje daleko ni od punka, kako neobavešteni ponekad etiketiraju The Mekons. Ovo su pesme pijanih mornara i umornih rudara koje se pevaju kad uhvati čežnja u nekoj dalekoj luci il’ kad se ode na piće posle naporne druge smene. Nekome ko ne razume, neće se rečima moći objasniti šta je taj prokleti rokenrol, onima koji su sinoć bili na pravom mestu ne bi trebalo više objašnjavati. To je bilo to – rokenrol!
Mesto Ryana Adamsa u mom panteonu rock bogova je odavno zacementirano – još od godine dvehiljadite i albuma “Heartbreaker”, tako da put u Zagreb na njegov prvi i jedini koncert u region nijednog trenutka nije dolazio u pitanje. Očekivanja su, dakle, bila velika. Da li su i ispunjena?
Plan je bio da stignemo u Zagreb nešto ranije, prošetamo se po centru, da se vidimo sa prijateljima koji izraze želju da me časte pivom (zakazano mesto je bila pivnica “Legend Riders” kod Kvaternikove tržnice) i da polako odemo na koncert. Tako je i bilo. Tamo nas je čekalo malo, ali odabrano društvanjce: Zvonka Obajdin, naša domaćica, koja je i odabrala mesto, Vanja i Milan Glavaški (of “Rebel Star” fame, što bi rekli anglosaksonci), Iva Ušćumlić, spisateljica, inače koleginica sa potliste, koju sam tom prilikom upoznao (ona je treća, posle Gojuna i Fulurije, prvi susret sa Smarandujem me tek čeka!) i Zrinka Pavlić, spisateljica. Vremena je bilo tek za jednog “Zlatnog medvjeda”, jer nisam hteo da propustim Karen Elson, čiji mi se novi album “Double Roses” prilično svideo (ocena 8/10 u Dnevniku). “Tvornica” je odatle udaljena stotinak metara, pa smo brzo stigli do ulaza. Formirao se već poduži red čiji je kraj bio na suprotnoj strani od one iz koje smo mi dolazili, što mi je pružilo priliku da osetim kako je košarkašu koji ulazi na teren uz ono ritualno pozdravljanje sa suigračima. Jer u redu je bila “moja ekipa”, što iz Beograda, što iz Zagreba. Petar Vranić, Luce, Magdalena i Milan sa RadioAparata, Ika iz On Tour, pominjem samo one poznate široj javnosti, pa Tomislav Sporiš (koga sam upoznao kad smo već ušli unutra). Naravno, uvek se sa nekima mimoiđeš, pa tako nisam video Dunju Ercegović koja je rekla da će doći, i već pomenutog Dražena Smaranduja.